Lično bogaćenje ili patriotsko djelovanje

Esad Hećimović: Garibi: Mudžahedini u BiH 1992 – 1999 (14)

O ulozi mudžahedina u ratu u BiH i posle njega napisano je mnogo tekstova i knjiga. Uprkos tome, pitanja je uvek bilo više nego pouzdanih odgovora. Kako su, i uz čiji blagoslov, stigli? Koliko ih se borilo na bosanskom ratištu, koliko ih je otišlo, a koliko ostalo? Knjiga „Garibi“ poznatog reportera iz Zenice Esada Hećimovića razjašnjava mnoge misterije, enigme i konfuzije o ulozi „Alahovih svetih ratnika“ u Bosni i Hercegovini.

Ovom knjigom su izdavači, list Danas i Medijska organizacija Jugoistočne Evrope (SEEMO), pokrenuli novu biblioteku „Novinari istraživači“ koja ima za cilj da otvori prostor autorima iz čitavog regiona.

Nije poznato da li je Izetbegović tražio ili da li je kad dobio takav izvještaj. U instrukciji se precizira da “sredstvima koja se doniraju i glase na BiH kao na državu upravlja Vlada Bosne i Hercegovine”. Takva instrukcija implicira da je Izetbegović, iako predsjednik Predsjedništva BiH, samo ona sredstva koja je donator izričito namijenio Vladi BiH tretirao kao državna, a sva druga raspoređivao putem TWRA kao nevladine organizacije.

Najveću pažnju lokalne javnosti u BiH izazvalo je objavljivanje ceduljica na kojima je pisalo koji od državnih funkcionera je raspolagao kojom količinom novca. Najviše reakcija izazvala je sumnja u zloupotrebu humanitarnih fondova zbog ličnog bogaćenja. Zloupotreba humanitarnih fondova za finansiranje vojnih aktivnosti tumačena je kao važno patriotsko djelovanje u vrijeme embarga na oružje.

Odnosi vlasti u Sarajevu s različitim saudijskim grupama nisu potpuno poznati. Iz početne kampanje za organizovano prikupljanje pomoći za Muslimane u BiH nastalo je nekoliko organizacija, uključujući Međunarodnu zajednicu za pomoć Muslimanima u BiH te Fond za pomoć Muslimanima BiH, koje su djelovale u Zagrebu. Od ključnog značaja svo vrijeme je bila TWRA, sa sjedištem u Beču. To nikako nije bila samo humanitarna organizacija. Prema jednom od kasnije otkrivenih dokumenata, 14. septembra 1993. u hotelu President u Ženevi održan je sastanak na kome je bio dr. Elfatih Hassanein, kao direktor organizacije TWRA, s trojicom ključnih ljudi u srukturi vlasti Republike BiH: Alijom Izetbegovićem, predsjednikom Predsjedništva BiH; Ejupom Ganićem, potpredsjednikom i Harisom Silajdžićem, ministrom vanjskih poslova Vlade BiH“. Nakon ovog sastanka, Ejup Ganić, potpredsjednik Predsjedništva BiH, nastavio je s Fatihom Hasaneinom putovanje za Maleziju, Bruneje i Indoneziju.

Na pitanje o ovom sastanku, Izetbegović je odgovorio da ga se ne sjeća: „U Ženevi sam sa delegacijom bio na iscrpljujućim mirovnim pregovorima (Vance-Owen i Owen-Stoltenberg). Moguće da je u međuvremenu održan i sastanak o kojem govorite, ali ja ga se zaista ne sjećam. TWRA nije bosanska, nego međunarodna humanitarna organizacija, osnovana znatno prije početka rata u BiH (mislim, 1985-86)“. Izetbegović je odbio da odgovori na pitanje o ulozi TWRA i ostalih osoba, koje su bile pomenute u izvještaju FOSS 2002: „Konačno, ja sam vam ovo odgovorio radi javnosti, a vi kao novinar imali biste pravo da postavite svako pitanje, a ja dužan da vam na svako od njih odgovorim da se radilo o državnim sredstvima – naravno, koliko o tome znam i koliko se sjećam. Međutim, nije se radilo o državnim novcima, nego o pomoći muslimana svijeta Muslimanima Bosne. Ako smatraju potrebnim, donatori imaju pravo da postavljaju pitanja i dobiju odgovor od onih kojima su ta sredstva dali“, rekao je Izetbegović.

TWRA je već u julu 1992. imala ovlaštenje Vlade BiH za svoje djelovanje, koje je potpisao Haris Silajdžič, kao ministar vanjskih poslova: „Ovim se potvrđuje da je TWRA sa svojim direktorom dr El Fatihom Hasaneinom ovlašćena da zaprima donacije za izbjeglice iz Bosne i Hercegovine u Bosni, Hrvatskoj, Sloveniji i drugim mjestima i takođe je ovlašćen da plaća za zahtjeve izbjeglica ili da ispostavlja našim centrima u Bosni, Hrvatskoj, Sloveniji i drugim mjestima hranu, odjeću, šatore, lijekove, medicinsku opremu i novac. Zahvaljujemo svakome ili organizacijama koje izlaze u susret dužnostima ove organizacije za dobro izbjeglica“, napisao je Silajdžić na memorandumu svog ureda.

Izetbegović je državne ovlasti koristio kako bi zaštitio ljude angažirane u TWRA od lokalnih i međunarodnih istraga, ali niti jednom državnom organu nije pružio uvid u prikupljanje ovih sredstava. Konačno, iz saudijskih ratnih donacija formirana je najmanje jedna od banaka, na osnovu novca koji je bio na ličnom računu Alije Izetbegovića. Riječ je o Banci za obnovu i razvoj (BOR banka), koja je u zajedničkom vlasništvu Islamske zajednice BiH, putem „Fonda Bošnjaci“ i Vlade Federacije BiH. Alija Izetbegović je potpisao vakufnamu kojom je “Fond Bošnjaci” 2001. iz ruku SDA prešao u ruke Islamske zajednice BiH u prisustvu dva svjedoka, koji su imali važne funkcije i u SDA i u Islamskoj zajednici. Kao svjedok je potpisan reisul-ulema Mustafa Cerić, a kao direktor Vakufske direkcije Nezim Halilović Muderis. U ovoj vakufnami, potvrđujući svoja islamska uvjerenja, Alija Izetbegović „uvakufljuje dio pokretne imovine s kojom kao posrednik raspolaže“. Izetbegović otkriva da tom imovinom raspolaže kao posrednik uvakufljenja, prema odluci donatora naroda Kraljevine Saudijske Arabije broj 4.504 od prvog aprila 1406, što odgovara 28. augustu 1995“.

Washington Post i Reuters su 8. jula 1996. objavili razloge nenajavljene posjete direktora CIA Sarajevu. Istog dana američki ambasador John Menzies uputio se predsjedniku Predsjedništva BiH Aliji Izetbegoviću. Nicholas Burns, glasnogovornik State Departmenta, saopštio je novinarima novosti oko puta direktora CIA u BiH i Evropu, odbijajući da potvrdi detalje iz priče na naslovnici Washington Posta.

Nastavlja se