Pašić uvek bio sklon dogovaranju i sporazumevanju

Međutim, bitna teškoća u pogledu nesporazuma tek nastaje u vremenu između juna 1917, decembra 1920. i Vidovdanskog ustava iz juna 1921. Insistiranje hrvatskih predstavnika i pre Krfa i u Beogradu na načelu jedinstvenog srpsko-hrvatskog naroda nikako ne podrazumeva unitarističko-centralističko uređenje nove države. Postavlja se pitanje da li je hrvatsko insistiranje na jedinstvenom narodu bilo samo sredstvo u cilju oslobođenja od austro-ugarske Monarhije, a da potom izdejstvuju veću autonomiju nego što su je imali u austro-ugarskoj Monarhiji? U svakom slučaju, Srbi, i „najopasniji“ među njima, Svetozar Pribićević – i to ne čovek iz Srbije nego iz Hrvatske – ne mogu da shvate i danas mnogi ne shvataju da se može usvojiti načelo jedinstvene nacije ,a da se u isti mah odbaci unitaristički centralizam.
Ako kobni, neuravnoteženi Pribićević, nije mogao niti je hteo da shvati problem, iako mu se činilo kao i mnogim drugim, da on jedini poznaje „hrvatski problem“ – bilo je ljudi u Srbiji, to podvlačimo, pošto je u hrvatskoj esktremističkoj propagandi glavno bilo da se zlo svede na Srbiju – koji su počeli vrlo brzo da vide složenost problema i da traže rešenja. Prvi je Stojan Protić, a drugi je Ljuba Davidović. Protić je još pre donošenja Vidovdanskog ustava – vrlo naprednog u političkom i socijalnom pogledu – davao svoj ustavni predlog sa autonomijama. Davidović je počeo svoju evoluciju na Zagrebačkom kongresu 1922. sa pojavom Nedeljnog glasnika koji su osnovali i vodili Milan Grol, Božidar V. Marković, Božidar Vlajić, Kosta Jovanović i prijatelji. U Zagrebu je to bio zajednički skup intelektualaca, ustavnih „revizionista“ iz Srbije i ondašnje „srednje linije“ hrvatske politike, ili kako se i tada govorilo, građanske politike. Iako skup nije bio uperen protiv Radića, na Zagrebačkom kongresu okupilo se sve hrvatsko neradićevsko, ali je to bio daleko snažniji pokret protiv Pribićevićeve i pribićevićevske politike, kako u novoj Kraljevini tako i posebno u Hrvatskoj.
Ali, na izborima 1923. godine Srbi su odbacili politiku sporazuma s Hrvatima, pojačali snage Nikole Pašića i Svetozara Pribićevića, a u Hrvatskoj Radić sa svojom „mirovnom“ neutralnom Republikom postaje potpuni gospodar hrvatske političke scene. Međutim, napuštajući apstinenciju, narodni poslanici Hrvatske seljačke stranke otvorili su put parlamentarnom porazu osovine Pašić – Pribićević. Ta osovina inače nije bila tako jaka kao što je izgledalo, bar na idejnom planu. Pribićević je ostajao integralist i centralist, i kao takav morao je da se izdvoji iz Demokratske stranke Ljube Davidovića. Pašić je, međutim, uvek bio sklon nekom dogovaranju i sporazumevanju. To će se videti u vremenu posle 1925. godine. Istina, Pašićeva smrt 1926. godine prekinuće njegovu sopstvenu politiku 1926, ali je stranka, Narodna radikalna, produžila Pašićevu politiku sporazuma s Radićem sve do 1929. godine.
Posle dolaska Radićevih poslanika u Beograd nastala je promena u korist, inače brojem poslanika ne snažne, opozicije koja će roditi takozvani Blok narodnog sporazuma koji je prvenstveno obuhvatao Davidovićeve demokrate, klerikalce Slovenije Antona Korošeca i Jugoslovensku muslimansku organizaciju Mehmeda Spahe. Došlo je do vlade Ljube Davidovića od pomenute tri grupe, ali je kralj Aleksandar ne samo onemogućio da u vladu uđu Radićevi ministri nego je i celu vladu oborio preko ostavke vojnog ministra generala Stevana Hadžića. Prvi pravi politički pokušaj od izvesnog načelnog značaja je propao.
I onda nastaje čudo od novog sporazuma. Dolazi do novog sporazuma između radikala srpskih i Stjepana Radića koji očigledno uviđa da kralj Aleksandar ne daje poverenje Davidoviću i demokratama. Hrvatski poslanici priznaju Vidovdanski ustav, iako očekuju njegovu reviziju. Što ova kombinacija, koja nije inače bila najprirodnija, nije trajala duže – treba „zahvaliti“ činjenici što Stjepan Radić nije bio dovoljno sposoban za političku saradnju, a još manje sposoban administrativac. Takav se bar pokazao kao ministar prosvete u vladi Nikole Pašića 1925. godine. Posle prvog čuda 1925. u kombinaciji Pašić-Radić, dolazi drugo čudo srpsko-hrvatskih odnosa. Iako Svetozar Pribićević i Stjepan Radić nisu tako reći ni po čemu bili slični, a još manje po programu, dogodilo se nešto što se verovatno samo kod nas, i kod Hrvata i kod Srba, može dogoditi. Treba možda da dodamo, samo kod Hrvata i kod Srba iz Hrvatske? Kod Pribićevića je nastalo očigledno patološko ogorčenje na sve što je u Srbiji, počev od njegovog zaštitnika kralja Aleksandra preko Nikole Pašića, s kojim je tako žestoko sarađivao 1925. godine u izbornoj borbi tzv. Nacionalnog bloka, do Ljube Davidovića koga je ocenjivao kao mlakonju u poređenju sa svojom sopstvenom integralističkom i centralističkom „jakom rukom“. Ogorčio se Pribićević na celu Srbiju i to se da lako zapaziti u njegovoj malicioznoj knjizi „Diktatura kralja Aleksandra“. I pošto se ogorčio na sve što je bilo izvan srpstva u Hrvatskoj, sa verovatnim ličnim usijanim mržnjama nama svojstvenim, „mediteranskim mržnjama“, Svetozar Pribićević se posle jedne decenije ekstremnog centralizma prebacio u federaliste i osnovao sa Stjepanom Radićem Seljačko-demokratsku koaliciju 1927. godine. Ova koalicija, koja će trajati sve do 27. marta 1941. – kada su se Mačekovi hss-ovci i pribićevićevski samostalni demokrati rasturili za „sva vremena“ – bila je pravi poklon Stjepanu Radiću. Nisu mu Srbi u Hrvatskoj, koji su i posle ovog salto mortale sledili svoga darovitog i destruktivnog Svetozara, mogli dati bolji poklon, jer na izborima 1927. godine prvi put Hrvatska seljačka stranka počinje da gubi na izborima.
Nastavlja se