Vrhovni predstavnik muslimana u Saveznoj Republici Jugoslaviji izjavio je nedavno da inicijativa DEPOS-ovih poslanika u Saveznoj skupštini – da se dozvoli muslimanima u ovoj zemlji da se izjašnjavaju kao Srbi – predstavlja ili dosetku ili pritisak. O dosetki ne može biti reči, ali da pritisak postoji kao podsvest u mnogim opozicionim strankama, to je jasno.
Vrhovni predstavnik muslimana u Saveznoj Republici Jugoslaviji izjavio je nedavno da inicijativa DEPOS-ovih poslanika u Saveznoj skupštini – da se dozvoli muslimanima u ovoj zemlji da se izjašnjavaju kao Srbi – predstavlja ili dosetku ili pritisak. O dosetki ne može biti reči, ali da pritisak postoji kao podsvest u mnogim opozicionim strankama, to je jasno. Međutim, kako kod nas biva, svako pitanje se usložnjava na izuzetan način, pa tako i ovo pitanje postaje i te kako složeno i osetljivo u našim vremenima.
Ustav Savezne Republike Jugoslavije propisuje u svom prvom članu da smo mi savezna država zasnovana na ravnopravnosti građana (i ravnopravnosti republika). Ko će se i kako izjašnjavati nacionalno, potpuno je irelevantno za ljudska prava, a to znači da se svako može nacionalno opredeljivati kakva mu je volja. Može biti i Hrvat i Musliman (sa velikim slovom), Albanac i Mađar, pored osnovnih nacionalnih grupa koje se obrazuju na osnovu izjašnjavanja da su građani Savezne Republike (Srbi ili Crnogorci).
„Zloupotreba sloboda i prava čoveka i građanina protivustavna je i kažnjiva“, piše u članu 67 Ustava SRJ. Nešto ranije, u članu 42, „zabranjeno je“ „izazivanje nacionalne, rasne, verske i druge netrpeljivosti ili mržnje“.
Iz svega ovoga može se zaključiti da je nacionalno izjašnjavanje po ustavnom uređenju potpuno beznačajno za Jugoslaviju i za njeno političko ustrojstvo. Pa zašto se onda jedna grupa, i to opozicionih poslanika, služi ovim sredstvom koje nije dosetka, ali dosta liči na pritisak, i više od toga – nama se čini – predstavlja nacionalističko vrbovanje za „srpstvo“. U našem ludilu za „marketingom“, izvesne političke organizacije i grupe žele da se nadmeću u nacionalizmu s vladajućim strankama kao i sa nacionalističkim ekstremistima. Bez sumnje, to je ona neposredna motivacija. Ali, u čemu je smisao „vrbovanja“?
Iako u našoj jadnoj atmosferi publicističke javnosti Srbi jesu „najstariji narod“ na planeti, ipak, iza zavese, ljudi znaju da naša nacija – nije integrisana, da je naše, i srpsko, izjašnjavanje po nacionalnoj opredeljenosti sasvim „lako“ i površno, i posebno – izuzetno promenljivo. Treba samo pročitati još jednom studiju dr Bogoljuba Kočovića „Žrtve Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji“, knjigu koja je najpre objavljena u Londonu 1985. („Naše delo“), a potom drugo izdanje u Sarajevu („Svjetlost“, 1990). Uzgred, ovu knjigu nisu hteli da prikažu ni mediji u Jugoslaviji, ni naučni stručnjaci za statistiku i žrtve u ratovima. Tu se vidi da, pored pritisaka od strane vlasti koja vrši popise, postoji i jedna vrsta nezrelosti u izvesnim delovima stanovništva u mnogim krajevima zemlje, počev s Makedonijom, preko velikih urbanih središta, kao što su Beograd i Novi Sad, pa do Dalmacije i Crne Gore. Posebno pitanje su Muslimani u Bosni. Sadašnja propaganda u Jugoslaviji želi da satanizuje Muslimane kao „vekovne neprijatelje Srba“, a u isti mah ta ista propaganda tvrdi da su Muslimani – po poreklu Srbi…
Istini za volju, Muslimani su bili i sami dovoljno u nedoumici, mada je bilo uvek pritisaka na njih, i posle 1918, a još više između 1948. (prvog popisa posle Drugog svetskog rata) i 1971. godine. U Bosni je bilo uvek muslimana koji su se nacionalno izjašnjavali Srbima i Hrvatima, ali apsolutna većina je bila takođe uvek posebna grupa. Potpuno je nevažno za statistiku i za politiku da li je reč o naciji ili religijskom opredeljenju; važno je da su se ti ljudi uvek osećali, tako reći od kraja XV veka, kao nešto posebno u Bosni.
Nastavlja se
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


