Pripreme za rad na pruzi Šamac-Sarajevo počele su proglasom Centralnog Vijeća NOJ u siječnju „Omladino Jugoslavije!“.

Darko Suvin: Memoari jednog skojevca (16)

Dr Darko Suvin, profesor emeritus Univerziteta Mekgil (Kanada), rođen u Zagrebu, predavao je i na univerzitetima Zagreb i Masačusets i gostovao na brojnim drugima. Objavio 18 knjiga i preko 500 članaka o komparativnoj književnosti i dramaturgiji, teoriji kulture, utopizmu i naučnoj fantastici, te o političkoj epistemologiji; objavio je tri knjige poezije. Član je Kanadske akademije (RSC). Aktuelne knjige: „Gdje smo? Kuda idemo?“, Zagreb 2006, „Naučna fantastika, spoznaja, sloboda“, Novi Sad 2009. Odlomke iz njegovih „Memoara jednog skojevca“ koje objavljujemo ustupio je zagrebački časopis „Gordogan“.

 

Planirana je pruga od 237 km, s 37 stanica, tunelom od kilometra i pô kod Vranduka, velikim mostom na Savi i manjima preko rijeke Bosne, u svemu kopanje blizu 4 miliona m3 zemlje i kamena. Svrhe su, uz produbljenje bratstva i jedinstva 180 hiljada omladinaca koji će tamo raditi, bile „razgrnuti njedra bosanskih planina, gdje se kriju neiscrpna rudna bogatstva“ (smjela erotička metafora), započeti put „koji vodi obalama, pristaništima našeg Jadrana“, i tako ubrzati industrijalizaciju i elektrifikaciju zemlje

I u nas su pripreme bile obimne: svi smo se trebali dvaput cijepiti, valjda protiv tifusa (vodu iz rijeke Bosne bilo je strogo zabranjeno piti, sva se donosila i kuhala i/ili obilato klorirala), muškarci su svi kratko ošišani, ja sam išao na kurs za statistiku na radu, u toku formiranja i uštimavanja brigada je nekoliko tjedana povremeno radila na izgradnji Pionirske željeznice u Dubravi i na Autoputu kraj grada. U svibnju sam otišao na opsežno i efikasno predavanje „Ekonomsko značenje Pruge“, koje je počelo pregledom povijesti željeznica u Jugoslaviji i onda obrazlagalo značaj ovog kamena temeljca. Na Prugu je stigla „II zagrebačka omladinska radna brigada Otokar Keršovani“, u kojoj sam bio sekretar štaba, 5. srpnja i ostala 53 dana. Na spisku brigade koji još imam nalaze se 244 imena, od čega 64 drugarica te naš profesor fizike Capponi, Istranin (za kojeg je štab Sekcije tražio posebno objašnjenje, valjda je predavao za 30 popravkaša iz matematike). Brigada se odmah počela osipati jer se od nje neprestano tražilo slanje najboljih u razne specijalne kurseve (kasniji režiser Viculin tako je otposlan na kulturno-prosvjetni, Mirić na radiotelegrafski, itd.) te drugarice za suzbijanje analfabetizma u nekim drugim brigadama, zatim je početkom VIII mjeseca otišlo oko 44 popravkaša da bi učili za ispite, a možda 20-30 vraćeni su kao bolesni ili izbačeni kao „nedisciplinirani“ i „zabušanti“, među njima Škarica i Gajšak iz mog razreda; tako je pri odlasku 27. VIII brigada imala 144 učesnika. Po nacionalnosti su se svi deklarirali kao Hrvati osim 14 Srba, 5 Rusa, 4 Slovenca, 3 Crnogorca, i po jedan Mađar, Makedonac te jedna deklarirana kao „muslimanska“ (Sabina M., iz porodice istaknutog vjerskog vođe, inače skojevka i kasnije na kemiji pouzdani član Partije u mom godištu). Uz „đake“ bilo je 28 radnika (većinom ženskih, uključivši naše dvije kuharice i nekoliko krojačica, a školovanje im je variralo začudo od 4 pučke do 8 gimnazije), te jedan „vojnik“, dodijeljeni nam instruktor za predvojničku naobrazbu. Velika većina đaka bila je iz IV, V i I gimnazije u Zagrebu, oko 40 iz ženskih gimnazija, trojica iz Glumačke škole, a iz mog razreda još Barin, Braus, Gajšak, Glumčić, Igaly, Martinović, Mirić, Szavits, Škarica, Žganec, Žinić, Žubrinić, te naknadno pridošli podsmješljivi blizanci Merzljak. Komandant brigade bio je vrlo karizmatični Tomica Sinovčić, formalno student ekonomije ali nama poznat kao važni član I R.O.N.O.H., dakle profesionalni partijski radnik; zamjenik komandanta Adam Vedernjak iz Glumačke škole, fiskulturni referent Boško Jelčić, kult.-pros. Vesel, sanitetski drugarica Jugović iz Srednje medicinske, te nadasve važni intendant Klašnja iz Srednje tehničke. Svaka od pet četa (kasnije četiri) imala je komandira, zamjenika, ekonoma, saniteta, statističara, i desetare koji su često bili važni predradnici ako je na nekom objektu radilo 10-20 ljudi.

Dva omladinca oboljela su od trbušnog tifusa a jedan od paratifusa jer su neovlašteno kupovali voće u selu i jeli ga neopranog; izliječeni su i zatim izbačeni iz brigade. Pošto su se o takvim slučajevima širile glasine po Zagrebu, napisali smo i pismo Gradskom Odboru N.O.H. da je sve u redu. Radilo se mnogo, 6 dana na tjedan bar po 6.5 sati, bili smo svi umorni, kulturno-prosvjetni rad je pokatkad zanemaren. Kao priznanje za dobru volju i napor, a možda i iz političkih razloga, brigada je dobila počasni naziv „udarna“.

Ja sam bio zaposlen vođenjem ne samo brigadne statistike, sumiranjem izvještaja četa i drugih članova štaba, nego i cjelokupne korespondencije i evidencije o njoj, 274 dopisa u 53 dana (svaki tjedan po 5 dnevnih izvještaja i po 1 sedmodnevni, te tridesetak raznih pisama i zapisnika), često potpisivanih od drugih članova štaba, te vezom s drugim brigadama ili Sekcijom Šamac-Doboj u Srpskoj Grapskoj kad smo trebali preuzeti ili predavati inventar. Pisao sam po uputama kombriga i „dnevne zapovjedi“ koje su se čitale ujutro pred strojem, a sadržavale su brojčane rezultate jučerašnjeg rada ukupno i po četama, dodjelu prelazne zastavice i eventualno druge pohvale, te poimeničnu pohvalu najboljih radnih grupa – trojki, petorki ili dvojki- kao i pojedinaca.

Kraj

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari