Učestvovao je u pisanju Programa SKJ. „Ja sam tu (u Komisiji za izradu Programa SKJ – L. P.) bio jedini običan član Partije, i to sumnjiv kao đilasovac i istaknut modernist u savremenoj srpskoj književnosti… Ne sećam se da sam bilo kada tako i toliko radio… Moji tekstovi u Programu su: uvod, glava o prosveti, nauci i kulturi i kraj, završno poglavlje Programa“


Putovao je, raznim povodima, po Srbiji i Jugoslaviji. Kao član književnih i parlamentarnih delegacija putovao je, posle obnove odnosa (1952), po zemljama Istočne Evrope. Davao je intervjue brojnim domaćim i stranim glasilima… U isto vreme, u pomenutoj deceniji je napisao dva romana. Krajem 1954. godine, izašao je roman Koreni, koji je za Ćosića, već tada, predstavljao osnovu na koju je nameravao da nazida jednu romansijersku građevinu. U razgovoru sa književnikom Miodragom Bulatovićem, 1954. godine, pre izlaska romana, Ćosić kaže: „Želja mi je da na Korene dozidam jednu veću romansijersku građevinu“…

Kao ostvareni naum, ta građevina je bez presedana u srpskoj književnosti: devet romana u petnaest knjiga. Fascinantno je zapravo to što ona predstavlja ostvarenje rano zamišljenog plana. Ćosić je već tada sebe smatrao piscem „koji sebi dosta precizno i racionalno postavlja zadatak“. A uoči pojave Korena, on kaže:

„Znate već, okrenuo sam se prošlosti. Svakako da bih kroz nju bolje video nas, savremenike. Ima za to i idejnih i estetskih razloga… Otišao sam u XIX vek da nađem koren našim strastima, klonućima i nemirima. Čeprkam po tim starim grobljima, koja su, ipak, još uvek mlada (znate, tako kaže jedan moj junak) i takoreći još nezatravljena. I što bolje vidim te naše uvek uznemirene starce, ubedljivija mi je istina: ovde se uvek od života isuviše tražilo. Naša je prošlost velika drama i ja sam jedan od onih koji su pokušali da jedan njen tamni delić iznesu na videlo… Ne pretendujem na pronalazak, ne zato što ga ne želim. Ali ambicija mi je da imam sluh. Treba na naša domaća ognjišta prižeći još vatri onih koji su danas najdalje stigli.“

Nije li to pokušaj razapinjanja luka između stvarnih i izmišljenih vrednosti patrijarhalnog društva i ideala komunizma kao nove religije, nova manifestacija ideja starijih od Dobrice Ćosića o zaostalosti kao prednosti i o srpskoj civilizaciji?

U poslednjoj godini decenije o kojoj je reč, 1960, izašao je roman Deobe. Ali, Koreni su ono treće polazište za istraživača višestrane pojave Dobrice Ćosića: čeda srbijanskog sela, pripadnika „moravskog čovečanstva“, komuniste, pisca, istoriozofa, „oca nacije“. Od ovog romana mora poći svako istraživanje kontroverze koja je stvorena oko Dobrice Ćosića. Da li je on demiurg istorijske krize srpskog naroda ili se ta kriza u njegovom delu samo ogleda, zarobljavajući i njega samog? U kom odnosu stoje kriza i njeno tumačenje: da li tumačenje pomaže razrešenju krize ili ono sâmo produbljuje krizu? Da li je u krizi narod ili jedno tumačenje njegove istorije?

Dobrica Ćosić je imao punu svest o onome što je, gotovo do nedeljivosti, činio i u književnosti i izvan nje: sebi i svojoj revolucionarnoj generaciji on je kazivao da ništa ne počinje od njih već da sve ima koren koji su oni nepravedno zanemarili, a treba ga izvući na površinu kao orijentir u borbi za trajanje. Jedan od korena, i to možda baš onaj – kako je rečeno „truli korijen srpske kulture“ – tek to je nailazilo na odjek koji objašnjava ne samo popularnost Dobrice Ćosića u vanknjiževnoj javnosti nego i njegov autoritet u političkoj i intelektualnoj eliti u Srbiji i uvažavanje u drugim sredinama bivše Jugoslavije. U istoriji ideja, kako kaže Ričard Pajps, „nije najvažniji smisao nečijih misli već to kako ih publika prima“.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari