Vlast treba stručnjake

Darko Suvin: Memoari jednog skojevca (15)

Dr Darko Suvin, profesor emeritus Univerziteta Mekgil (Kanada), rođen u Zagrebu, predavao je i na univerzitetima Zagreb i Masačusets i gostovao na brojnim drugima. Objavio 18 knjiga i preko 500 članaka o komparativnoj književnosti i dramaturgiji, teoriji kulture, utopizmu i naučnoj fantastici, te o političkoj epistemologiji; objavio je tri knjige poezije. Član je Kanadske akademije (RSC). Aktuelne knjige: „Gdje smo? Kuda idemo?“, Zagreb 2006, „Naučna fantastika, spoznaja, sloboda“, Novi Sad 2009. Odlomke iz njegovih „Memoara jednog skojevca“ koje objavljujemo ustupio je zagrebački časopis „Gordogan“.

U idealnoj političkoj organizaciji oni su oboje nužni, u omjerima koji variraju prema situacijama; često je pojedine aktivnosti teško pripisati samo jednom polu. Da počnem s insistiranjem na dobrim ocjenama, zbog kojeg je predstavnik N.O. u svakom razredu bio ovlašten da jednom mjesečno pregleda razrednu knjigu ocjena zajedno s razrednikom i prepiše podatke. Ja sam to činio od 7. razreda nadalje sa simpatičnim Jurjem Stahuljakom koji nam je svima vrlo imponirao ne toliko znanjem (koje su svi naši profesori imali) koliko svojim načinom. Dva primjera: dolazio je u školu s lijepom širokom kravatom koju je međutim prebacio preko užeg dijela bez vezanja čvora, što je sugeriralo diskretnu boemsku notu. A kad nam je kao nastavnik povijesti govorio o formiranju poljsko-litavske unije, nabrojio je političke razloge po sovjetskom udžbeniku i sa smješkom dodao „A kraljica Jadviga zagledala se u litavskog velikog kneza, eh, i ona je bila pod kožom krvava“. Sa mnom je bio vrlo srdačan, i još mi je danas drago da sam imao priliku održati mu mali govor na – mislim, 35-oj godišnjici mature kad mu je razred kupio zlatno nalivpero i zamolio me da mu ga (kao Klassenprimus) uručim. Sve sam to kasnije ispričao Višnji Stahuljak, koja je tih godina počinjala kao lutkarica a postala šarmantna književnica.

Dakle: sve to jašenje na ocjenama bilo je s jedne strane prilično mehanička primjena odluke vlasti da treba dobre stručnjake za nadolazeći Petogodišnji plan, a s druge je strane nesumnjivo doprinosilo razrednoj (skoro rekoh interklasnoj) solidarnosti a i stvarnom znanju te inicijativi kako voditelja kružoka, poput mene, tako i slabijih đaka, ili recimo analfabetskih čistačica u dječjim domovima Zagreba. Slično se može reći o razrednim sastancima: bili su dosta šablonizirani prenosnici odozgo, no takođe prilika za dosta otvorene diskusije. Jednom me je na primjer glavni anglofil u razredu, Saša Maletić, kasnije liječnik na Rebru, na rubu sastanka posprdno upitao zar dijalektika ne traži da se svaka teza negira antitezom, a što bi bila antiteza socijalizmu (to sigurno nije sâm izmislio), našto sam skucao neki djelomični odgovor jer puniji tada nisam imao. (I opet mnogo kasnije, radeći na teoriji plesa zbog mog interesa za japanski Noh, naišao sam na finu knjigu o Labanu njegove majke Ane Maletić, koja je poslije rata imala plesni studio na Mesničkoj.) Čak i fizički rad na Omladinskoj pruzi i slično, za mene koji sam redovno poboljevao fiziološki kontraindiciran, poslije ljetnih radnih akcija svake sam godine od 1946. nadalje imao groznice i mali kolaps i oporavljao sam se na moru, veoma je dobro okarakteriziran, bar po svom idealnom horizontu, parolom „Mi gradimo Prugu, Pruga gradi nas“, koja, svijesno ili ne, zgusnuto reproducira Marxovu formulaciju (u Kapitalu) da ljudi radom mijenjaju prirodu, što u isto vrijeme mijenja njihovu vlastitu prirodu. Aktivnosti koje normalno postoje u svakoj omladinskoj organizaciji svijeta, kao izleti i sport (praktički u nas: pingpong, nogomet i šah), u ovoj su dijalektici bile bliže kreativnom nego vlastodržačkom polu.

Prema tome, uz nedvojbene ekonomske efekte u teškim poslijeratnim godinama ne samo velikih saveznih akcija nego i tuceta krčenja putova do šuma, pa izgradnje tvornica kao Železnik kraj Beograda i na Žitnjaku u Zagrebu, po meni su jednako važni psihološko-emocionalni efekti samostalnog i uzornog savladavanja značajnih radnih projekata sa strane omladinske organizacije, gdje su se rukovodioci brigada i slično, svi mahom iz Partije, morali dokazati na djelu a nisu imali nikakvih privilegija. Nije samo naziv „brigada“ odjekivao partizanskim duhom. Savezne akcije pak bile su važni faktor učestalog sastajanja i razumijevanja mladih: na Pruzi Šamac Sarajevo bilo nas je u svemu oko 220.000, od čega preko 5.000 simpatizera ili radoznalaca iz inostranstva, sa svih strana zemlje, i jedva da je bilo brigade u kojoj nije bilo tuce predavanja i bar 1-2 prikazana filma, te masa športskih natjecanja za značku ZREN.

S druge strane, dakako da je za jedinstveni plan obnove u ugroženoj međunarodnoj i napetoj ekonomskoj situaciji bilo apsolutno nužno čvrsto jedinstvo političkih snaga…

Nastavlja se