17. Februar

Ivan Džidić Šta sedamnaesti februar? Nikako da skontam. Sjednem u kafanu da se na miru saberem, kako bih se prepustio svakodnevnom oduzimanju, konobar dok mi donosi kafu pita šta će se dogoditi sedamnaestog. Svratim u omiljenu piceriju, ne stižem kući na ručak, uz picu dobijam i pitanje o vanrednom stanju. Na redovnom antidepresiranju odgovarajućim antidepresivom sa tri kocke leda, buljim u zabrinute face. Na licu im kao ispisan sedamnaesti februar. Kažem – stanite, odmorite. Svakih malo malo na licu vam neki datum. Samo u proteklih par mjeseci – deseti decembar, devetnaesti Nikoldan, pa neki neodređeni januar, pa dvadeseti januar na čelu sa trećim februarom, pa … Kad bih film vratio malo više unazad, recimo do Gazimestana, buljio bih u potpuno izborane, datumima izrezbarene face. Kao da se kad se nešto događalo nešto i dogodilo. Kao da će se šta god da se dogodi nešto i dogoditi. A niti je, i niti će. Jer niko ništa ozbiljno zapamtiti neće.
Da li se neko sjeća, evo sad će skoro dvadeset godina, one hametične navale kojekakvih posmatrača. Pravilno raspoređenih od Triglava do Gevgelije. Koji su posmatrali i posmatrali i posmatrali… Čak neki od njih i simpatični bili. S nekima se i kafenisalo. I? Onda su polako, ne više hametice, jedan po jedan, grupa po grupa, odlazili i nestajali do evo zaborava. Da bi nadirale razne zamjene – ifori, sforovi, kforovi i drugi orovi. I nestajali i odlazili. Do evo još jednog mogućeg, budućeg bivšeg euleksa, sa naglaskom na ovo eks. Kako ga god neko pročita. Kojeg se nesretnika jednom jednako niko više neće sjećati. Ostaće samo, i dalje, cvat trgovine na veliko i malo. I?
A evo je danas, dok sam nagnut ka ekranu a ne nad papirom, nad kojim se sve manje njih naginje, četrnaesti februar. Nekima Trifun, nekima Valentin. Kombinacija vina i zaljubljenosti. Logične opijenosti. A meni, smještenom među mali broj kretena koji se još toga sjećaju, danas je Četrnaesti februar. Šezdesettri godine od onog kojeg su Hercegovci, Dalmatinci i ostali puni nade rastjerali različitim značkama označene domoljube i njihove iste takve strane pomagače, donatore i sponzore. Potjerali iz Mostara. Šezdesettri otkako je i moja rahmetli majka, zajedno sa Dalmatincima Jedanaeste nastavila tjerati ustaše, četnike, pripadnike handžar divizija, baliste… Strane i ostale, one u „izgnanstvu“ antifašiste da ne nabrajam. Do Trsta i dalje.
Šta sedamnaesti februar, ili drugi neki sedamnaesti i slični? On je nužno, kako se god okrene poslije četrnaestog. Naročito kad se potpuno zaborave razni Četrnaesti. I kad proradi povratna karta onih „do Trsta i dalje“.
Bio sam, rekoh već, neki dan u Mostaru. I vidio nekad Partizansko spomen groblje.