Ratovi, velike katastrofe uopšte, sjajna su prilika da se belosvetski psici, filozofi i intelektualci opšte prakse pokažu kao humanisti i pravednici, pritom s indignacijom odbijajući svaku primisao da u njihovom angažmanu ima podosta samoreklamerstva, a ponekad, bogme, i lepe zarade. Tako je bilo i tokom rata u takozvanoj bivšoj Jugoslaviji.

Evropska intelektualna i umetnička ala i vrana beše se nadigla protiv imperije „balkanskog kasapina“, Miloševića, ali i imperija se trudila da uzvrati udarac. Naoko (a možda i doslovno) niotkuda, u Beograd su počeli da nadiru trećerazredni pisci, „humanisti“ i „filozofi“ koji su, bajagi, branili našu stvar. Možda im je namera i bila da je odbrane, ali su džaba krečili, jer tamo, u Evropi, niko pojma imao ni ko su ti svati ni šta zapravo hoće.

 Angažman tih dilbera uglavnom se svodio na davanje intervjua Miloševićevim žutarama i televizijama, na posete istorijskim vukojebinama, karanje novindžika, krkanluke, a ponekad, bogme, i na krađu po buticima. I onda – cap! – potpuno neočekivano, na našu stranu se, ničim izazvan, stavio pisac (zasluženo) ogromnog ugleda u svetu – Peter Handke. Šta je Handkea navelo da u Miloševiću – vođi pljaškaške družine čija je jedina ideologija i jedini cilj bio ostanak na vlasti – prividi borca protiv globalizacije i kapitalizma, o tome možemo samo nagađati, ali baš i ne moramo. Biti veliki pisac uopšte ne znači ne biti velika naivčina. Osim toga, kao čovek rođen i odrastao u potpuno drugačijem ambijentu, Handke nije mogao znati ništa o balkanskim marifetlucima, lažnim predstavljanjima i visokoparnim proseravanjima.

  Bilo kako bilo, Handke je zalegao za „našu stvar“ i taj angažman je – za razliku od gorepomenutih trećerazrednika – prilično skupo platio. Skidali su mu predstave sa pozorišnih repertoara, zviždali mu i dovikivali „fašisto“ na dodelama (vrlo zasluženih) nagrada, pljuvali ga i rezili po novinčinama. I pročaja.

  Ovih dana Handke je proglašen počasnim građaninom grada Beograda. I neka je vala. Možda se to neće dopasti ovdašnjim vazda antiprotivnim turbopravednicima, koji su zbog Handkeove podrške Miloševiću sa indignacijom prestali da čitaju njegove knjige, što smatram izrazom ekstremne gluposti. Handkeova pogreška u političkoj percepciji nikome nije nanela nikakve štete, još manje zla. Konačno, na osnovu jedne izjave u intervjuu datom „Politici“, čini mi se da je i pisac „Golamnovog straha od penala“ donekle revidirao. Otišao, kaže, Handke u Sheveningen, da obiđe Miloševića, da čuje toplu ljudsku priču, a dobio besmisleni trosatni monolog i autističnu političku vakelu. Cinik bi rekao: Šta je tražio, to je i dobio. Sada – kada nam je počasni sugrađanin – Peter Handke bi trebalo da povede računa da ga ne uhvati promaja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari