U beogradskoj Nju moment galeriji u toku je izložba erotske fotografije. Impresivan spisak autora: Helmut Njutn („Moj posao fotografa portreta je da zavedem, zadivim i zabavim“), Samanta Sem Tejlor Vud („Nikad ne veruj hipiku. To je definitivni moj moto“), Žan Pol Sief („Ja sam totalno površan, znam. Ali ja verujem da površnost može da bude veoma ozbiljna odbrana protiv gravitacije stvari, način diskrecije.

Ponosan sam na dva prideva – površan i neozbiljan“), Nabujoši Araki („Mogao bih da kažem kako je moj seksualni nagon najslabiji. Međutim, moj objektiv ima trajnu erekciju“), Greg Gorman („Problem je u interpretaciji. Golotinja treba da bude prihvaćena zbog svoje nominalne vrednosti. Istraživanje ljudske reforme kao prirodni sjaj“), Man Rej („Sve kritičare treba ubiti“), Nan Goldin („Od malih nogu sam znala da ono što vidim na TV-u nema nikakve veze sa stvarnim životom. Zato sam želela da dokumentujem stvaran život, a to je podrazumevalo da uvek sa sobom imam fotoaparat“), Ralp Gibson („Vidite, ja nisam zainteresovan za prosečnost u fotografiji“).

U bivšoj komunističkoj (istočnoj) Nemačkoj – DDR – otpor vlastima se često demonstrirao i bojkotom studiranja ideologizovanih društvenih nauka, pa su se slobodoumniji mladi ljudi opredeljivali za tehničke i prirodne nauke. I Angela Merkel nije diplomirala Honekerovu sociologiju već fiziku u Lajpcigu. Što ne znači da i mi treba da pišemo o erotskoj fotografiji umesto o gušenju medija, štrajku advokata, „skretanjima“ u SNS, kultu ličnosti Aleksandra Vučića. Ali, u celoj gunguli, od dnevne (geo)političke gungule i obeležavanja raznih godišnjica i deset godina smrti Helmuta Njutna i ovakva izložba u Beogradu, s njima kao glavnom zvezdom, valjda su dovoljno opravdanje da se izbegnu pakosne sumnje za autocenzuru. Ili za naše kvazignušanje navodnom „protodiktaturom sa EU senzibilitetom““. Erotska fotografija u „Nju momentu“ je i dokaz koliko je moderna estradna banalizacija ljudskog tela u svojoj suštini paganska – tribalno pornografska. Bar aluzivno.

Njutn. I smrt mu je bila mondenska. Januar, 2004. Na Bulevaru sumraka u Holivudu možda najveći svetski fotograf izgubio je kontrolu nad „kadilakom“ udarivši u zid. Poginuo je u svojoj 83. godini. Za medijsku ekspanziju mode kao ultimativne umetnosti, možda je značajniji spot „Freedom“ Džordža Majkla, sve sa Lindom, Sindi, Tajrom i njihovim koleginicama, ali taj prelomni spot ipak je bio nekako više populistički, za razliku od Njutnovog „buržoaskog“ artizma koji je, možda i nesvesno, anticipirao i nešto zlokobno, hladno i misteriozno: Kloniranje, „gatake“ (sećate li se Ume Turman?), venere, apokaliptiku, dekadenciju postistorije, ili kulise za „Veštačku inteligenciju“ koje dovode u nedoumicu više i od Kjubrikovih i Spilbergovih vizija. Kao na Njutnovoj „fashion“ fotografiji „Going home“, American Vogue, France 1997.

Ni Kronenberg se ne bi postideo pred tim „erogenim zonama“, kao što i podsvest Džejmija Olivera izgleda možda baš kao na Njutnovoj fotografiji raščerečene pečene živine, sve sa naoštrenim nožem i anonimnim ženskim „džet-set“ rukama, manikirski hladnim (sve sa narukvicom i prstenom) koje čereče tu reš pečenu živinu. Ta vorenbitijevska staračka ruka tik ispod sakralizovane ženske bradavice (Pariz, 1973), i taj nadrealni bordel u formi inkubatora, i ta bogojavljenska replika „novog Vavilona“ (Fashion New York Times Magazine, University of Miami, Florida 1978), ne moraju biti baš toliko sumnjive za perverziju. Sve sa glavom umotanom u nešto što više liči na selotejp nego na zavoj. I naravno, obnaženim nesilikonskim volumenima. Kao plastelin „novog doba“ u anatomiji porodilje sa umotanim ožiljkom od „carskog reza“. (In my garage, Monte Carlo 1986).

Njutn je spadao u onu grupu ekscentrika koja smatra da žene vladaju svetom. Bez obzira da li su poreklom sa Marsa ili Venere. Zato su mu one i tako amazonski dominantne, dok su muškarci obično „papučići“, servilni tipovi, uslužno osoblje, kao konobari ili šoferi na primer, ili jednostavno puki posmatrači. Ili je sve to samo hedonistički kapric „buržujskog dekadenta“? Neko, valjda Džim Morison, rekao je da je „oko biće duše“. Ali, šta da radimo sa dva oka od dve mlade žene u pozi sijamskih blizanaca? Kojim to skalpelom, sem fotoaparatom, uraditi taj rizični hirurški rez razdvajanja, a da se pritom ne povredi reljefni pejzaž treptaja i postkoitalne melanholije tek probuđenog „bića duše“? (Italian Vogue, Bordighera, 1982). I ne treba nikoga, pa nijednu laičku percepciju, da zavara sva ova ujdurma, lezbijsko veštačko disanje „usta na usta“, ili pokušaj silovanja iza zelene zavese sve sa jastukom koji cura sa plavom perikom prebacuje preko tamo neke anonimne, možda čak i japijevske muške glave.

Njutn je rođen kao sin dobro situiranog fabrikanta u Berlinu 1920, u jevrejskoj porodici. Svetsku slavu stekao je 70-ih godina prošlog veka radeći za francuski Vog. Poznat je po glamuroznoj preciznosti svojih fotografija, kao i po vrlo kontroverznim scenarijima koje je birao za svoje modele. Opsesivno je fotografisao žene i to kao persone i moćne seksualne grabljivice (sexually predatory), ali i pristupačne. Više je voleo životni prostor: Ulice, bazene, enterijere, nego kontrolisano okruženje studija. Erih Salomon bio mu je inspiracija, ali je najviše ideja i asocijacija crpeo iz dnevnih novina, realnih životnih situacija ili snimaka paparaca. I njegove planirane fotografije izgledaju sveže i dinamično, što je veliki kvalitet ovog „pasioniranog voajera“.

I uprkos tom „modnom“ žanrovskom pozicioniranju, njegove fotografije nekim percepcijama ostavljaju utisak čiji se intenzitet meri sa doživljajem platna „Poklonjenje mudraca“ Hijeronimusa Boša. Ima kod njega i toliko rokerskog resantimana. Fotografisao je ženu, a nije bio vulgaran. On je uz Sesila Bitona, Ričarda Avedona, Irvinga Pena i Reja Mana, zaslužan što je fotografija postala planetarni fenomen. Senzibilitet Njutnovih fotografija oseća se i u njihovoj disperzivnosti, u kompleksnoj režiji koja ostavlja utisak baroknih situacija, naročito kada se gleda „kroz ključaonicu“, u druge odaje, gde je sve beskrajno jednostavno i snažno. A kad se skine boja, kad je sve ogoljeno, dolazimo i do istinitijeg dokumenta kakve su Njutnove crno-bele fotografije. Ovaj umetnik koji je umeo da naplati svoj rad, cinizmom na svoj račun priznao je da radi veoma dobre kolor fotografije možda i zato što je „slep za boje“, a taj njegov „daltonizam“ se ogledao navodno u tome što je imao teškoća da razlikuje žutu od zelene boje i zelenu od plave. Teško je razlučiti gde kod Njutna prestaje fetišizam, a gde počinje bizarnost jednog cinika koji je seksualnu devijantnost, sa naglaskom na „sadomazohističke aktove“ bolje od ikoga umeo da iskoristi kao metaforu. Čak mu je i smrt pomalo bila bizarna, kao holivudski vodvilj. I glamur ima svoju taštinu. U „scenariju“ je jednostavno bilo predviđeno da on, koji je upoznao toliko glupih modela, izađe s parkirališta „Chateau Marmont“ na Sanset bulevaru.

Njutn je fotograf koji je ukus srednje više klase. To znači ukus ljudi koji su relativno dobro situirani (i za svetske uslove) i imaju potrebu da gledaju nešto što pripada njihovoj fantaziji. Njegov „seksepil povezan sa nasiljem“ je, dodaje ona, „visoka klasa“. Njutn nije bio morbidan, kažu mi fotografi s kojima sam pričao ovim povodom. To je pre jedna vrsta egzibicionizma. Njutn je dekadent samo u smislu pozicije ilustratora jednog društva. Njegovog stanja svesti. Gole žene u raskošnom ambijentu i apsurdnim situacijama. Zvuči apolitično. Ili nam se samo čini? Čudo je ta poetika više srednje klase za percepciju nas proletera.

Za katalog izložbe u „Nju momentu“ mr Katarina Mitrović piše „erotske fotografije Helmuta Njutna upravo proslavljaju koncept života kao performansa“.

Možda će se neki artistički puritanci iznenaditi, ali i čika Helmut Njutn je svojevremeno slikao svadbe. Tačnije venčanja i onu „baby books“ konfekciju kada na jednom šablonu menjate slike različitih beba i mlatite pare, kao što su ovdašnji stari fotografi imali šablone za delije iz stare JNA.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari