Ne postoji grupa, vladina ili nevladina, sa kojom bih bez rezerve delila stavove o slučaju prerastanja slučaja Nikolaidis u slučaj, nipošto „podslučaj“ „Ugričić“.

Postoje samo pojedinci koje podržavam ako bezrezervno staju na stranu prava Sretena Ugričića da potpiše neku peticiju, a da zbog toga, nipošto i nikada ne može, bar ne na mig ministra policije, da bude smenjen sa funkcije upravnika Narodne biblioteke. Čak da za nju nije uradio ništa, a nekmoli što je uradio sve, i više od toga.

Nikolaidis jeste podslučaj, ili slučaj okidač. O njegovoj nedobronamernoj rečenici, koju nikako ne mogu da tumačim kao metaforu, već isključivo onako kako je savetnik Ranka Krivokapića i napisao, a tiče se civilizacijskog pomaka koji bi učinio neki Bole – posednik pozamašne količine eksploziva, snajpera i kojekakvih stilskih figura, koje su egzistirale preko puta Borisa Tadića u isto vreme, na istom mestu, dok je ovaj mirno sedeo na nekoj svečanosti u sali Borik, „pitome“ Republike Srpske – da je istim razneo salu sa sve Tadićem i ekipom, pisala sam prošlog petka.

No, opet, za razliku od onih koji bi se bavili Nikolaidisom osuđujući do u beskonačnost tu rečenicu, a smatrajući da je potpuno u redu reći isto to, ili nešto primitivnije o svojim neistomišljenicima, niti bih se dalje bavila podslučajnim Nikolaidisom niti Krivokapićem, niti mislim da je to tako velika tema, ni da su oni vredni tolike priče. Sami su pomenutom rečenicom napravili svoj civilizacijski korak unazad.

Jedino što jeste važno je slučaj „Ugričić-Dačić-Tadić“. Ako bi trebalo potpisivati neku peticiju ili se referendumski izjasniti o ovom slučaju, jedino pitanje koje je bitno, a koje nema ama baš nikakve veze s Nikolaidisom, glasi: „Može li ministar policije da zatraži razrešenje upravnika Narodne biblioteke uz želju da ubuduće peticije potpisuje iz zatvora. Tačka“.

Zato ne mislim da je iz slučaja Ugričić trebalo izvesti slučaj „podrška forumu pisaca“, jer jedini stvarni i ciljani (!) stradalnik ovde jeste Ugričić, pa je jedina logična peticija „podrška Sretenu Ugričiću“, za sada. Način na koji ga napadaju oni koji ga napadaju nije ništa drugo i ne čini ga niko drugi do oni koji bi da podilaze vlasti načinom knjiškog, klasičnog do perfekcije dovedenog antologijskog poltronizma.

Ima i onih koji ga brane na način na koji je to u „Utisku nedelje“ činio Nenad Prokić. Nakon te odbrane pojavila se nova kletva u Srbiji: „Dabogda te Prokić branio“. Koristim tu kletvu, s vremena na vreme. Ali, na stranu sve to. Reći ću nešto što smatram važnim za hronologiju slučaja Sretena Ugričića, po mom skromnom sudu, prvorazrednog pisca, kada je reč o nekim od njegovih knjiga, recimo, baš svaka rečenica iz knjige „Bog jezika i druge priče“ (ne sporim se ovde s Natašom Marković, koja ne pripada nikome i čije pažnje vredne tekstove redovno pročitam, ali sam sa velikim čuđenjem, baš stoga jer dolazi od nje, saznala u Danasu da Ugričića smatra drugorazrednim piscem – zašto, Nataša?). Ali, vratimo se najvažnijim, za mene, čime se javnost ne bavi.

Sećam se da do 2005. mnogi od onih koji se danas kunu u Ugričića (važno je zapljunuti se) nisu imali pojma ko je čovek, a mnogi će se prepoznati. Voljom Zorana Đinđića, kome ga je, verujem, neko ko je znao svoj posao, preporučio, jer, znamo da je Đinđić na sve strane pitao ljude za mišljenje kada je reč o postavljenjima na određene funkcije, 2000. postaje upravnik NBS. Ugričić kao Đinđićev izbor teško da ikom danas može odgovarati, ali ima tu još nešto, daleko važnije.

Sreten Ugričić se silno zamerio mnogima kada je pre sedam-osam godina ukinuo nagradu za najčitaniju knjigu. Tada je izjavio nešto u stilu da godinama nagrada ide u ruke istim, najčitanijim, ali, najčešće, ne i najboljim piscima (nagradu je godinama dobijala gospođa Ljiljana Habjanović Đurović, koja je u Srbiji, od samog patrijarha blagoslovljena, kulturna institucija po sebi). Ali, nije gospođa Habjanović bila toliko sporna za Sretena koliko činjenica da je u vreme kada je preimenovao nagradu u nagradu za najbolju knjigu, te godine najčitanija knjiga bila potpisana imenom čoveka koji je izdržavao 40-godišnju kaznu, optužen da je učestvovao u zaveri okončanoj ubistvom premijera – reč je o knjizi Milorada Ulemeka. Sreten nije mogao, nije hteo, niti želeo da „nagradu uručuje u zatvoru, ili u šumi“, jer je druga najčitanija bila knjiga Radovana Karadžića.

Ne želim ovde da sudim o tome da li NBS treba da dodeljuje nagradu za najčitaniju ili najbolju knjigu (nažalost, decenijama ove dve dimenzije ne poklapaju se u slučaju nijedne knjige), samo hoću da naglasim činjenicu o Sretenovom delovanju, koja se, iz meni nepoznatih razloga, nigde ne iznosi kada se ovih dana govori o njegovoj smeni.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari