„Ceo dan pljujete Gorjanku ali za razliku od mnogih ona je rekla šta misli u obraćanju medijima. Gde su Olje, Brankice, Verani, Danice?“ (tvit Duleta Nedeljkovića). Ne citiram ovo zbog prozivke onih koji se o nečemu nisu izjasnili, jer proširite li spisak tu su i: Nataše O., i mnogi drugi, itd. Akcenat je na „pljuvati ili ne pljuvati – pitanje je sad“.

Čitam jutros tekst Istoka Pavlovića (Politika) „Kultura drvlja i kamenja“. Pavlović tim naslovom označava fenomen koji podrazumeva dešavanja na društvenim mrežama „Fejsbuk“ i „Tviter“. Tu „možemo uočiti jednu mašineriju, armiju ljudi koja iz dana u dan baca drvlje i kamenje po osobi koja je tog dana na tapetu. Ta osoba može biti ma koja javna ličnost“. Istok zatim potanko objašnjava dalji sled: Izvuče se neka izjava te osobe, pisana ili izrečena u elektronskim medijima. „Zatim se mašinerija za bacanje drvlja i kamenja uključuje i radi punom parom narednih nekoliko sati. Na društvenim mrežama skoro svaka rečenica svakog korisnika baviće se javnim ponižavanjem ove osobe“. Pavlović navodi da proces traje oko šest sati, vrhuni oko drugog sata. Oko četvrtog sata kada je svako baš išutirao i izgazio nesrećnog čoveka, koji bez svesti leži na medijskoj zemlji, to prestaje da bude zanimljivo, „fokus mase se raspršuje i čeka se sledeći“, zaključuje Pavlović.

Za mene je ova priča zanimljiva, od kako se još početkom devedesetih, pa evo do sada bavim medijima. I dok sam lično došla u fazu u kojoj bavljenje pljuvanjem po društvenim mrežama smatram zaumnim, jer liči na trud oko vraćanja prosutog mleka u bocu ili obračuna sa nevidljivim neprijateljem, mnogo je pametnih, hrabrih i dragih mi ljudi koji se i dalje skandalizuju pljuvanjem po društvenim mrežama. Često sam u situaciji da ih moja nezainteresovanost oko ove teme iritira. Ali, svako ko je „apsolvirao“ ovu parapolitičku zanimaciju ili i sam u više navrata prolazio kroz neko slično iskustvo zna da (topli) zec ne leži u grmu odobravanja ili zgražavanja nad pljuvanjem ljudi, takozvanom komentarisanju – koje se nikad ne bavi delom nego čovekom – već u pokušaju razrešenja paradoksa koji se sastoji od nekoliko tačaka.

Prvo, kako se može pljuvanjem i linčom uopšte dati adekvatan komentar na osobu koja je postala meta, jer i sama pljuje i linčuje u svom javnom diskursu?

Drugo, kako se može od strane iste grupe pljuvača smatrati relevantnom kritikom pljuvanje jednog XY lica, jer je reč o osobi koja neprimereno govori ili se obraća govorom mržnje prema osobi XX, koju grupa organizovano štiti, ako ta ista grupa ni pljuvanjem ni mirnodopskim osvrtom ne reaguje u desetinama sličnih slučajeva? U prevodu, da li se uvek reaguje samo kada je reč o politički opravdanom i podržanom „projektu“? Pogledajte tvit D. Nedeljkovića s vrha teksta.

Treće, zašto ovakvo stanje stvari „pljujemo njihove koji pljuju naše pljuvanjem na kub“ ima prođu godinama, i nijedno logično pitanje, ni jedan tekst koji je upozoravao na to nikada nije naišao na bilo kakvu reakciju? Jer oni koji pljuju „naši“ i „njihovi“ osim što jedni drugima otvaraju prostor medijski i svaki drugi, očito je učestvuju u širem društvenom kontekstu, u kome je i dogovorno prećutkivanje svega onoga što kulturu mondenske pljuvačine ne smatra društveno korisnim ni prihvatljivim ponašanjem.

Ovo poslednje je i razlog zašto citiram i pozivam na čitanje teksta Istoka Pavlovića „Kultura drvlja i kamenja“, jer značajno apsolvira ovu važnu temu, a niko se tim tekstom neće baviti. Jer, ne u logici, u pljuvanju je moć! A takav poredak u medijima blokira svaku promenu u uređenju javnog medijsko-etičkog prostora. Za sve koji pljuvački jezik ne čitaju u ključu „naši smo-može“, već sa istom brigom kakvi smo ljudi postali, preostaje, jer će ostati izvan medijske pažnje, cinična uteha u stihu:“Lijepo li ova sablja zbori, krasno li nas danas razgovori. Amanati, đe nauči tako, kanda su te u Mletke šiljali?“



Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari