Izgleda da nam je sirotinja (da se i ja visokoparno izrazim) vaistinu sudbina. Ne samo da pustoši takozvanu današnjicu nego se proteže i u davnu prošlost, sve do one noći u kojoj je Svevišnji plamenim slovima na tamnom nebu, u maniru, bože me prosti, naših politikanata „poručio“ imperatoru Konstantinu: In hoc signo vinces. Pogađate – u pitanju su car Konstantin i proslava jubileja Milanskog edikta.


Kako to ovde biva, kada se u nesretnu srpsku kulturu, makar i nekim prigodničarskim povodom, upumpa neka kinta, ispadne žestok belaj u stilu – narod nema šta da jede, a oni bacaju pare na izložbe i muziku. I – šta da vam pričam! Digla se neopisiva furtutma. Kuknjava! Milioni se traće! Tu padaju – srećom, ne glave – ostavke. Slede prozivanja. Konferencije! Argumenti i protivargumenti. Da ne bi aflatoksina, afera Konstantin bi nesumnjivo bila utisak nedelje. A možda i bude. Utisak je tek pred nama.

Nego, da ne dužim. Posegnem ja za novinčinama da istražim stvar i da pogledam o kojim se astronomskim honorarima tu radi i ustanovim, cenjeni publikume ( a donekle sam upućen u materiju), da je većina honorara otprilike ista kao i prigodom produkcije sasvim nejubilarnih predstava. Setite se samo ne tako davne pometnje nastale oko (suma) i honorara u SNP. Može biti da sam ja pristrasan, ali držim da su i niški i srpskonarodnopozorišni honorari zapravo mali. Jeste, zagrajaće populisti i komentatorluk, ali narod nema šta da jede. Fakat, nema. Ali samo zato što su rečeni honorari takvi kakvi jesu – ubogi. Za svoju ubogost narod prvenstveno mora da zahvali ubogosti svoje kulture. Ama, to je opširna tema. Možda je se dotaknemo neki drugi put.

A sad – zakeranje. Nimalo mi nije jasna ovolika srpska ushićenost imperatorom Konstantinom i njegovim, tj. Milanskim ediktom. Stiče se, opet bože me prosti, utisak kao da je taj edikt donesen u Marićevića jaruzi, a ne u Milanu. Ili gde već. Kad malo bolje razmislim, car Konstantin niti nam je rod niti (ponovo) pomozbog. A mi smo to Konstantinu još manje. Milanski edikt fakat jeste svetskoistorijski događaj, pa bi u tom smislu bilo pošteno da i svetska istorija, to jest svet, odreši kesu, što se, izgleda, nije dogodilo. Moj nadimenjak, Lale Pavlović, drži da je iz nekog razloga za Srbiju veoma važno što se car Konstantin rodio na (u ono vreme budućoj) teritoriji Srbije, ali bi blaženopočivši car mirne duše mogao Laletu odgovoriti da se, ako ćemo tako gledati na stvar, džumhurbaškan Nikolić rodio na (bivšoj) teritoriji Rimske imperije. Imajući to na umu, ja zato ponekad govorim: Srpski narod i senat.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari