Gde god se okreneš, svuda srpski wu wei. Uhvati me juče jedan komentator u leksičkom nepočinstvu. Umesto „letvica“ bejah napisao „lestvica“. „Lestvica je“, piše komentator, ono – do, re, mi… a letvica se podiže i pušta“. Čovek je, fakat, u pravu, ali previđa jednu važnu stvar. Ma koliko, inače, cenili svoje autore, izdavači (i novinski i knjižni) nemaju baš apsolutno poverenje u njihovu pismenost, pa stoga angažuju samozatajne poslenike pisane reči – zovome lektori i korektori – kojima je u opisu radnog mesta da traže i ispravljaju autorske brljotine.

I Panović bi, belćim, angažovao lektora, samo da ima para. Budući da Panović para nema, pomirite se sa povremenim brljotinama koje su, zbog dinamike svakodnevne kolumne, neizbežne. Konačno, ponekad ni dobro plaćeni lektor i korektor nisu garancija kvaliteta. Jer da jesu, ne bi tamo negde, početkom sedamdesetih, na naslovnoj strani Politike umesto drug Tito (u poseti… bla, bla, bla) bilo odštampano – drug Tuto. Najkonačnije – i lektori katkad zabrljaju. Tako mi je davnih dana jedna revnosna lektor-dama u tekstu precrtala mušule (sorta školjki) i napisala – mušmule. Pa su, posledično, moji junaci na obali mora rumali mušmule i zalivali ih vinom.

Pa dobro, kakve sve ovo ima veze sa srpskim wu wei–jem. I te kakve! Ključna odlika srpskog wu wei-ja je nadljudska pronicljivost u uočavanju grešaka, propusta, nepravilnosti, brljotina i promašaja, isto tako ogromna nespremnost da se išta poradi na ispravljanju istih i još ogromniji animozitet prema svakoj političkoj ličnosti koja se drzne i zapreti akcijom ispravljanja grešaka i promenom ustaljenog poretka stvari. Uzimo primer Overlorda Vučića. Njemu je beogradska čaršija (svih boja) kao smrtni greh upisala promenu nabolje. Toj višebojnoj, a ipak veoma sivoj čaršiji, mnogo je prihvatljiviji Vučić koji preko table Bulevar Zorana Đinđića lepi artiju na kojoj piše Bulevar Ratka Mladića nego Vučić koji ipak ponešto uradi. Sad bi neki turista s Marsa pomislio da su počitajemi serbski kritizeri zdušno podržavali Zorana Đinđića, ama to bi, vaistinu, samo Marsovcu i priličilo jer je i Zoran Đinđić prolazio kroz toplog zeca srpske principijelne kritičnosti. Treba li napominjati da su u špaliru bile iste ličnosti kao i danas, sa izuzetkom onih koji su u međuvremenu zamakli. Šta je to, dakle, što je – uz mnoge razlike – zajedničko Zoranu Đinđiću i Aleksandru Vučiću? Eh, šta? Pokušaj ukidanja deljenja državnih para, pozivi na odgovornost u radu, kresanje privilegija. Da vam ne bih ulio preterani optimizam – Vučić će džaba krečiti kao što bi – da je poživeo – i Đinđić džaba krečio. Moćan je rendžer srpski wu wei. Ispostaviće se u konačnom svođenju računa da je onaj davni aforističar nehotično bio u pravu: možda bi umesto političara trebalo promeniti narod – tu svetu kravu Đorđa Vukadinovića, vekovnog analitičara koji se profilisao kao ljuti Vučićev protivnik – što je, opet, pouzdan znak da je Vučić bar donekle na pravom putu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari