U tom mestašcu koje varošicom postade s kraja 19. veka, a gradom tek 1966. godine, eto već 35 godina održava se smotra recitatora. Svakog proleća. Za celi okrug. I ja, mog poslednjeg gimnazijskog proleća, bejah jedan od prvih pobednika.


Rekoh tada stihovima obožavanog Drainca: „Na žutim marginalijama novina rasturene stoje čežnje za daljinom, romantične ljubavi moje. Trune mrtav moj lirski san na ostrvu Fidži i Melanezijski arhipelag.“

A ovoga proleća, eto, u neznatnoj varošici, svom lirskom snu ne daju da trune srednjoškolci što prpošno kazuju stihove. Branka iz Čajetine veruje Kiplingu da „ako možeš da sačuvaš razum kad ga oko tebe gube“, da ćeš tada „biti veliki čovek“. Marija iz Arilja poverava jednu od toliko tajni Luja Aragona, a ona glasi:“Vreme si ti, vreme je žena“. Aleksandra iz Kosjerića sluša Branka Miljkovića da „Svet nestaje polako“ i zato: „Putuj dok još ima sveta i saznanja“ jer „bićeš lep od prašine, spoznaćeš prah i sjaj“. Dušica iz Požege kao Vislava Šimborska, koja je „osetila u sebi starost, sanjivost“, koja se „osvrnula zbog usamljenosti, zbog stida što beži krišom“. Kao Lotova žena. A njen sugrađanin Matija? On čeka Umbru, onu istu što je čeka Rade Jarak. I dok čeka ništa se ne događa danima. Da li zaista život više nema nikakvog smisla osim čekanja jer je čekanje posao?!

A Nataša iz Priboja bi baš volela da može da prelije osmehom. Kao što svojoj ljubavi to čini pesnikinja Dragana Konstantinović. Vanja iz Užica želi da kaže „volim te“ onako kako bi to rekla i Iskra Tanodi jer „kad trebaš doći, bojim se tvog dolaska zbog nedolaska, a nisam ti još rekla kako i koliko te volim“. Sara osluškuje korake kojim Jelena Lukić ide niz ulicu. U batu tih koraka stihovi: „Ja nisam od onih na koje te je upozoravala majka. Zato ne brini, za ovakve nije ni znala da postoje“. I možda će jednom Elmedin iz Sjenice poslušati Rada Šerbedžiju: „Treba da zaboraviš naslove knjige koje smo zajedno čitali, filmove koje smo gledali.“

Jubilarni pobednik u Kosjeriću ovoga aprila je Mihajlo iz Prijepolja. Ovo je njegovo poslednje gimnazijsko proleće. Recituje ga kao što je Dario Džamonja na Vilsonovom šetalištu pisao da bi otkrio istinu: „Ako ti jave da večeras hodam po kafanama, olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da sakupljam opuške tuđih simpatija, ispadam budala u svačijim očima – to je živa istina.“

I zato, rada sam da velim opet: „Drainče, zatvori prozor na srcu i na mansardi. U sanjarenjima ispisan je životopis moj.“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari