Evo odmah ću vam reći ne samo kud sam putovao (to vidite iz podnaslova) nego i zašto: u Prištinu, dakle, da tamo vidim pozorišnu predstavu “Enciklopedija živih” koju je u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju postavio Zlatko Paković, i čiji je dramaturg bila Borka Pavićević. Nešto podataka u vezi sa predstavom još ću vam morati dati, ali o njima kasnije.

Putujem, ukratko, sa njima dvoma. Autobusom kosovskih registracija, firme Dita, koji je otud došao po nas, idu još i saradnici na predstavi i vozi se scenski materijal. Dok iz Birčaninove savijamo na Knez Miloševu, kod ruševine Generalštaba blista zelena trava na savršeno odnegovanoj površini. “Ništa lakše, kao što vidiš, nego napraviti travnjak”, kažem Pakoviću. “A kod nas svuda korov”. “Ko sme taj može”, odgovara mi međutim on, rečima vojvode Mišića, koje su ispisane na rol-apu preko cele zgrade, i tako neočekivano unosi izvesnu filozofsku patetiku u razgovor. I još: podiže intonaciju tom razgovoru. Malo sam bio zatečen: nisam mislio da će lepo odnegovano parče trave, i moja konstatacija o tome, izazvati rečenicu koja će – ispostaviće se kasnije – simbolički označiti ovo putovanje. A označiće ga. Videćete, uostalom, i to. Stari, dobri vojvoda podsetiće nas na sebe i na svoju maksimu još jednom, dok smo prolazili kroz Prokuplje: u ovaj potencijalno lep gradić (u koji će, jednom kasnije, stići i Zoran Đinđić) Mišić je došao da živi, nakon što je – posle onolike vojničke slave, znamo je svi – bio penzionisan. Penzija je bila mala, nedostatna, i ovde je bilo jeftinije.

Tako su radili Karađorđevići sa najboljim ljudima, samo ako nisu hteli da misle kao oni. Ali, to je druga jedna tema, i ne verujem da je na bilo koji način bila zanimljiva ovoj pozorišnoj trupi na putu. Obrnuto: i ja, dok ovo pišem, plašim se da ih gušim sa njom. Jasno je, dabome, da je i meni samo stalo do onog citata, jer: ko sme taj može, odnosi se i na Jetona Neziraja i njegove ljudi – Denisa, Bernarda i druge – koji nas čekaju ispred Narodnog pozorišta Kosova. Tu će se igrati predstava, a on kao i mi samo je gost u ovoj staroj, derutnoj zgradi, retkoj koja je preživela novo doba. Jedno vreme tu je radio kao direktor drame, ali nije pasovao. (Ili pozorište nije odgovaralo njemu, ko zna.) Alternativi u Beogradu Jeton je dobro poznato lice, radi na pokidanim vezama, i približavanju kultura. Ja, srećem ga prvi put. Oni koji žele da vam ga opišu idu odmah na najjače karte, i vele da je kao pisac, sa svojim dramama, u Turskoj recimo poznatiji od Kadarea, a time nije malo rečeno, čak i ako je upoređenje nategnuto. Jeton ima, vidim odmah, neki prigušeni cinizam u konverzaciji kojim eliminiše svako pretvaranje u razgovoru sa svojim beogradskim prijateljima. Time, dabome, smanjuje prisustvo laži, i to komunikaciji daje prirodnost. Kako god: on je sa svojim Ćendra multimedija Borkin parner u proizvodnji “Enciklopedije”. Sa Pakovićem je radio na tekstu komada.

Kad sam stao nogom pred pozorište (evo me, kao da opisujem Nila Armstronga dok stupa nogom na Mesec) biće to da sam prvi put u Prištini posle rata. Bila je mrkla noć kad smo prošli Merdare, i dočekala su nas svetla velegrada. Odmah sam znao da treba da zaboravim na svoja sećanja. U njima je (u tim sećanjima) stajala jedna Priština u kojoj čkilje ulične svetiljke, u kojoj krave pasu pred univerzitetom – fotografiju, čak, sa tom slikom objavio sam svojevremeno u jednim novinama – u kojoj (Prištini) najzadustanove se greju naftaricama. Da, sećam se, pisao sam i o tome, da su na nekadašnjem korzou za večernjih šetnji išle dve kolone: jedna srpska, i jedna albanska, ne mešajući se. Ono davno vreme nije bilo spremno da se suoči sa tom gorkom istinom (Azem Vlasi mi je govorio upravo o njoj dok smo onomad sedeli u njegovoj kancelariji tada studentskog vođe). I zato što su onda bile dve, danas imamo jednu. Šta je u tome dobro, a šta loše, neću ovde govoriti, tek srpskih mladića i devojaka više nema, i spor je danas u Prištini samo oko toga ima li Srba uopšte pet ili pedeset. Nije šala, istina je kao uvek negde na sredini. Sigurno je jedino da su tu pravoslavni sveštenik i njegovi pomoćnici, oni opslužuju Crkvu Sv. Nikole koja liči na ono goluždravo tiče iz tužnih pesama valjda Branka Radičevića, i u koju nema ko da svrati.

Danas na trgovima kojih je mnogo – pa je tu i ono staro, modifikovano korzo – čujete samo albansku mladež: ne preterano bučnu, ali svakako živahnu, u proseku vrlo lepu, odevenu po poslednjoj modi, sa mobilnima, sa crnim naočarima i – kad ih nešto upitate – redovnim engleskim. Malo ko ispod trideset i pet zna srpski. Ovo je njihova epoha, njihova zemlja, njihov svet. Spomenik (još malo sećanja) bratstvu Albanaca, Srba i Turaka – znak naivnog socijalizma – nekim je čudom preživeo: Borka mi kaže da je bilo velike borbe za njega. Preživela je i ona Nacionalna biblioteka sa belim čadorima na krovu, proglašena – znate tu priču – za deset najružnijih zgrada ikada. (To je preispoljna glupost, rekao bih, takvi bi i Gaudija strpali u isto društvo.) Elem, to je masa u pokretu, u stalnom, prosto neverovatnom pokretu, od jedne do druge tačke grada – između robne kuće “Beneton”, Pacolijevog ultramodernog hotela koji uveče liči na iluminacije sa periferije Las Vegasa, do elegantne, visoke staklene zgrade vlade, mali Vavilon. Sudara se, pritom, ta masa sa junacima svoga doba koji ih na spomenicima čekaju na ključnim tačkama grada: negde na spektakularnom ulazu u grad je Klinton, u središtu je Rugova. I jedan i drugi izraz su jednog romantizma koji nije uspeo da kontroliše samoga sebe: Klinton ima veliku glavu i malo telašce, Rugova upravo obrnuto. Obrnuto je bilo i u stvarnosti. Jedan mi prijatelj kaže da je Rugovino telo mustra, i da je izliveno u Albaniji, ovde da je samo dodata glava. Ne znam da li je tako, nisam proveravao, ali onaj ko zna Augustinčićevog Tita u šinjelu ovaj je pljunuti taj. Pomišljao sam, zato, da ova obeda o Albaniji doista i nije tačna, jer da su možda Užičani utopili onoga svoga srušenog Maršala, i podmetnuli ga ovde za spomenik samozatajnom i melanholičnom piscu koji je naciju poveo ka nezavisnosti. Ok. Ako ćemo zapravo već o spomenicima, onda treba kazati da impresivnije od svega deluje u belo okrečena jedna mala kućica, nekadašnje sedište Društva književnika Kosova u kojem je Rugova planirao svoju intifadu, a koja je danas Muzej nezavisnosti.

Moja priča ima svoj logičan nastavak na ovoj tački prištinske geografije: na tu belu kućicu koja je za Albance pomalo svetinja, nešto poput crkve, naslanja se vodeći gradski restoran “Tifani”. Smešno ime za ovu sredinu, ali tako je kako je. Sjajan, svejedno, to odmah treba reći. Unutra su slike Sokolja Bećirija kojega je njegov ogromni talenat odavno odvojio od ove sredine. Ovde je legenda, napolju ona zvezda koja to ne želi da bude. “Tifani” predvodi gomilu sličnih mesta koja okupljaju ljude: “Pišat” ima sličan nacionalni stil, tu je čitava ona internacionalna bulumenta koja je personalna sila protektorata što lebdi nad Kosovom; “Dit a nat” sa svojom bibliotekom vrlo je fensi kutak, kao i njegova frakcija “Soma”, prekoputa. Nije Klintonov “My life” jedina knjiga, mada je vidljiva, tu su i stotine drugih naslova. Znam da me sad poneko od vas čeka sa odgovorom na pitanje: ima li srpskih? Nije stvarno bitno, ali verujem da bi ih ovi ljudi koji vode posao stavili na police, ako im ih pošaljete. Mlađi članovi naše ekspedicije pričali su mi i o klabingu: takođe dinamično, ekspres mašina. U “Zanzibaru” je pevala neka džezerka iz Albanije, i ostali su jedan dan do pet ujutru. (Falio nam je sat – Borki, meni i Pakoviću – da ih dočekamo. Mi smo uz odlično kosovasko crno obično radili samo do četiri.)

Zvezda u “Tifaniju” bio je glavom i bradom Ramuš Haradinaj. Sto do našeg. Niko u kafani nije obraćao pažnju na naš (za moj ukus) preglasni srpski – taj smo eksperiment sa srpskim izvodili i kad bismo se nakon ponoći vraćali pešice u hotel i niko nas nije šišao – čini mi se u ovoj prilici ni on. Svi su mu prilazili da ga pozdrave, ima status heroja nema sumnje, a on pozdravio je jedino naš sto. Nije trik, premda je istina sledeća: sa nama je sedeo Škeljzen Malići, savetnik albanskog premijera Rame, sa Borkom i dramaturg predstave, i to je bilo zbog njega. Znaju se oni i bez Rame, naravno, Ramuš je bio autsajder kad je Škeljzen bio već legenda kosovske društvene i kulturne scene. Ovde se još uvek poštuju stariji, čak i kad su na različitim stranama sveta.

Svi sa kojima sam razgovarao slažu se u jednom – da je Haradinaj majstermajnd “suzavac-revolucije” koju inače predvodi Albin Kurti, laureat jedne davne “Danasove” nagrade. Njegov pokret “Samopredljenje” pred našim je očima proteklih dana imao nimalo nežne okršaje sa policijom. Policija nije dopuštala da se priđe parlamentu, a demonstranti su vikali nešto što, naravno, nisam razumeo. Kasnije sam čuo, šta: “Ne, zajednica, ne, zajednica”. Nemam, međutim, utisak da je rušenje Briselskog sporazuma Haradinajev cilj, ja njegovo rušenje vidim samo kao sredstvo da se sruši vlast. Pregovarao bi i on, ovo je vreme pregovora, ne brinem.

Elem, u taj okvir koji sam skicirao kako-tako dolazi pozorišna trupa iz Beograda. Treba biti tačan: ona je manji deo ansambla, veći čine ovdašnji glumci. Paković je “Enciklopediju živih” najpre prikazao u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu (početkom prošle nedelje) sa izvanrednim rekao bih odjekom. Čuo sam za reakcije Vlade Petrića, Mirjane Miočinović, Majkla Davenporta. Borka i Paković našli su se na liniji istovetne ambicije velikog gesta i velikog poteza. Ovo je bilo upravo to. Borka ima i psihologiju i status gurua: jedan nesumnjiv autoritet. Kud god ide, idu ruku pod ruku i ona i ta fama o njoj. Tako je bilo i u Prištini. Što se Pakovića tiče, njegov slučaj ima malu predistoriju: oni koji čitaju “Danas” i njegove kolumne i pozorišne kritike znaju da je negde proletos nemilosrdno ocenio – stilom spržene zemlje – postavku “Romea i Julije” Mikija Manojlovića. Manojlović je svoju predstavu isto uradio u kooperaciji sa Prištinom i tamošnjim glumcima, štaviše sa istim ovim Jetonom Nezirajem koji sad radi sa Borkom i Pakovićem. Pakoviću se Manojlovićv poduhvat učinio kukavičkim bekstvom od stvarnosti. Naročito se lošom dojmila izjava slavnog glumca da svega ovoga – predstave, albanskih glumaca u Beogradu, itd. – ne bi bilo da nije bilo Vučića! Miki Maus, u te je dve reči Paković sažeo svoj šta drugo nego prezir.

“Enciklopediju živih” verujem da je uradio kao suštinski odgovor na Manojlovića; to je Pakovićev “Antibarbarus”. Materijal njegove predstave nije simbolička pripovest Šekspirove drame nego jedan niz dokumentarnih detalja – od flaše nesrećnog Đorđa Martinovića do likvidacije Fehmija Aganija – koji redom imaju ogromnu dramsku snagu. To je priča poglavito o srpskoj krivici, ispričana muški, bez kalkulacija, kao jedna saga o nesreći sukoba i ratovanja, žanrovski data načinom klasične grčke tragedije. Samo što su ovde songovina mestu horova – lepo ih je, uzgred, uradio tihi kompozitor Božidar Obradinović – i sve drugo imate kao po udžbeniku. I sad me evo opet kod vojvode Mišića, da vidite da ga nije baš slučaj uveo u našu priču: Paković je njegov potomak, sa majčine strane. Mišićevom praunuku nije trebao Vučić da se dogovori sa kosovarskim umetnicima, obrnuto, od njega će napraviti lik svoje drame koji će na završnoj tajnoj večeri “Vučić – Tači” otprilike reći: “Bio sam gad, a odsad ću biti čova. Jer pravi čova može biti samo onaj koji zna šta je i kako biti gad”. Paković nije dopustio da policija – već po običaju u ovakvim situacijama – obezbeđuje predstavu, ni u Beogradu, ni u Prištini. Nikome nije falila ni dlaka sa glave.

Doduše, u utorak, kad je išla prištinska premijera, kordoni policije bili su opasali kraj, sirene su pištale, patrone suzavca stizale i sa jedne i sa druge strane. Ali, razlozi za policijsko prisustvo bili su lokalni. To su demonstracije kojima je pokrovitelj Haradinaj, a izvođač Kurti. U trenucima pauza, bilo je ipak neke svečanosti u vazduhu oko pozorišta. Predsednici Jahjaga dolazio je u posetu jordanski kralj, na primer, i ceremonijalna garda u super formi, vrzmala se levo desno pre i posle obavljenog posla. Sala je prve večeri bila puna. I kao i na beogradskim predstavama klimaks je bio kod podnošenja žrtve jagnjeta nakon ubistva Aganija. Sve je vodilo ka tome da će reditelj jagnje zaklati. Strah je bio ogroman, i kod mene, i na repriznim gledanjima, da ne krijem. Borka koja sve zna o pozorištu što se znati može, setila se – na posleponoćnim našim simpozijumima – da je Dušan Jovanović prvi na ovim prostorima zaklao petla u jednoj predstavi, sad se ne sećam koju je navela, koju je igrao u “Gledališču Pupilije Ferkeverk”. U Beogradu su ljudi vikali sa mesta: da se nisi usudio. Ovde je jedna muška osoba, duge kose smotane u perčin, skočila preko ljudi i stolica, da ne vidi krvavi prizor. Jeton je jagnje nabavio kod ujaka, na selu. Ko će ti ga uraditi, pitao ga je ujak. Neki Paković, odgovorio mu je Jeton. Ni tamo, ni ovde, Paković, međutim, nije okrvavio nož. “Da li ćeš negde to uraditi”, pitam ga. “Nipošto”, odgovara mi, “bilo bi to protivno osnovnoj ideji predstave. Ona je napravljena protiv klanja”.

Svi koji su radili ovu predstavu očigledno su snažno pristali uz ovu ideju. Glumci! Kakva posvećenost igri, kakva energija! Nema ih mnogo, zaslužuju svi da ih spomenemo, zapamtite ih, eventualno: Adrijan Morina (kojem je njegova profesorka glume iste večeri poslala ne jedan nego dva sms, sa oduševljenim pohvalama), potom Špetim Selmani (kojem je istog dana izašla i knjiga “Beleške jednog svađalice), pa FarisBeriša sa onom sušičavom vatrom na jagodicama, naš zatim Igor Filipović, raskošnog a opet disciplinovanog izraza, najzad jedina dama, Šengilj Ismajli, čije je lirsko pripovedanje o slučaju Agani nezaboravno. Naramak cveća donela im je legendarna tamošnja glumica Melihat Ćena, to su njena deca. I drugog dana – kad je predstava visila u vazduhu, jer su okršaji policije i demonstranata trajali do samoga mraka, i kad su ljudi zvali telefonom pitajući da li da dođu ili ne – igrali su oni sa istom snagom. (U jednoj sam prilici neoprezno zašao na borbenu liniju, i od većih nevolja spasao bekstvom u presižni kafe “Union”. Laško pivo ispralo mi je grlo, a mokre maramice koje su mi doneli konobari oči. Pretekao sam!) Na probe su glumci dolazili sat ranije. Imam utisak da imaju svest o tome da rade nešto naročito, i bili su ponosni na sebe.

Zašto da ne? Zbog njih je specijalno došla iz Ciriha studentkinja Jasmina Kadriu. Otac Albanac, majka Srpkinja. “Ja sam vaš slučaj”, napisala je Jetonu. Manojlović je govorio da on sa “Romeom i Julijom” probija led, i ako moj prijatelj iz mladosti u nečem nije u pravu, nije bio u tome. Ovo je pravo probijanje leda. I tematski, i logistički, kako god okrenete. Veton Suroi rekao je Borki i meni da je “Enciklopedija” uzbudljiva i odlična stvar. Hrvatski otpravnik poslova takođe. Srpski političari, Veljko Samardžić i Petar Miletić čestitali su Pakoviću. Ovde je tetarska scena, i pa i kritičarski posao, u povoju, pa se kritike gotovo ne pojavljuju. Nije ih bilo ni dan nakon predstave. Ali su zato radile društvene mreže. Da se ne zanesemo, Jetonov tast pitao je krajnje dobronamerno Borku: koliko nas – i tamo i ovde – ima koji će razvijati ovu ideju? Pitanje je razumno, i mi sa njim odlazimo za Beograd, bez konačnog odgovora. (Jer njega i nema, on se uvek stvara.) Napuštamo Prištinu koja je u građevinskom smislu apsolutni poraz forme. Divlja gradnja bez premca, kao da se nema vremena; naročito periferija gradi se sada i odmah, u žurbi, bez plana, bez smisla. Prištinu je zato najbolje upoređivati sa njom samom: ona stalno prevazilazi samo sebe samu, Priština je neprekidno bolja jedino od Prištine. Možda joj je danas to dovoljno. Kad me mladi taksista posle razgovora (na engleskom, naravno) o fudbalerima pita kako mi sve izgleda, ja mu bez kurtoazije kažem da mi se čini da nije loše. Ne slaže se sa mnom: mnogo je nezaposlenih, mnogo lopova, mnogo nepotizma. On nije znao ovu reč, govorio je o zapošljavanju rođaka. Šta znam, možda je – ako vam je do toga – bolje da poverujete njemu nego meni. On je unutra, on oseća stvarnost na svojoj koži, ja sam samo gost i posmatrač. Na putu kući, na izlasku iz grada koji nas ipak ne ostavlja ravnodušnima, bacamo još pogled na spomenik na Gazimestanu, spomenik jednoj slavi koja je nepovratno prošla. Nekako je, u izmaglici, mali, jedva vidljiv. Sad su zbilja druga vremena.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari