Nacionalizam dobitna karta

Dino Abazović: I da i ne. „Da“ se odnosi na glasače koji su izašli na izbore i koji su glasali po etničkoj matrici, a „ne“ na veliki broj građana koji nije glasao i za koje možemo samo pretpostavljati koje su njihove političke preference. Iskreno govoreći, s obzirom na način kako je strukturirana Bosna i Hercegovina, kakav ima politički sistem i establišmet, drugačije nije moglo ni biti.

Miloš Šolaja: Činjenica je da je Bosna i Hercegovina tako uređena Dejtonskim sporazumom da etnozajednice u suštini predstavljaju subjekte političkog odlučivanja. U takvoj državi teško je očekivati drugačiji izborni rezultat.

Omer Karabeg: Čini mi se, imamo jedan paradoks. I u Federaciji i u Republici Srpskoj obični ljudi su gnevni na političare, njihovo bogatstvo i privilegije i stalno govore o njihovoj korumpiranosti, a kad dođu izbori, oni opet biraju te iste ljude. Kako vi to tumačite?

Dino Abazović: Vrlo je relativna stvar ko je koliko gnjevan, ko artikulira tu javnost i da li je to zaista objektivno stanje. Ja nisam siguran da li su ljudi toliko nezadovoljni jer, da su nezadovoljni, vjerovatno bi rezultati izbora bili znatno drugačiji.

Omer Karabeg: Ali zar se stalno ne govori o siromaštvu, o bedi, o nezaposlenosti. Pa koliko još ljudi treba da osiromaše da bi bili nezadovoljni?

Miloš Šolaja: Mislim da se nije došlo do dna. Postoji nesklad između realnosti i statističkih pokazatelja. Ljudi vrlo često žele da zadrže radni odnos i kada su bijedno plaćeni zbog onih sitnih privilegija, socijalnog i penzionog osiguranja, a preživljavaju zahvaljujući sivoj ekonomiji i crnom tržištu. Ljude korumpiraju te sitne priviligije, kao što političare korumpiraju one krupne. Zato se nacionalno stavlja ispred socijalnog i otuda takvi izborni rezultati.

Omer Karabeg: Ko je na ovim posljednjim lokalnim izborima vodio najžešću nacionalističku kampanju?

Miloš Šolaja: Najžešću nacionalistički kampanju vodili su Milorad Dodik i Haris Silajdžić. Ja mislim da Dodik nije nacionalista, ali kao praktičan političar on jako dobro poznaje prednosti takve retorike. Vjerovatno i gospodin Silajdžić, s tim što su im rezultati bili obrnuto proporcionalni od njihovih želja. Dodikov Savez nezavisnih socijaldemokrata je jako dobro prošao za razliku od Silajdžićeve Stranke za Bosna i Hercegovinu koja je doživjela veliki pad. Međutim, glasovi te stranke su se u velikoj mjeri prelili drugoj bošnjačkoj partiji – Stranci demokratske akcije, tako da je generalni pristup u suštini ostao nepromijenjen.

Dino Abazović: Možda bi trebalo dodati da ni u takozvanom hrvatskom bloku stvari nisu bile ništa drugačije. I HDZ ili HDZ 1990 i Savez nezavisnih socijaldemokrata, i Srpska demokratska stranka, i Stranka demokratske akcije, i Stranka za Bosnu i Hercegovinu – sve te stranke ponašale su se u svojoj retorici kao kulturno-umjetnička društva. Njihove teme su zapravo teme kulturno-umjetničkog društva, a nikako političkih partija.

Omer Karabeg: Ne čini li vam se da se iz godine u godinu nacionalni naboj u Bosni i Hercegovini jača umesto da se smanjuju? Uzmimo primer stranke Milorada Dodika. To je svojevremeno bila socijaldemokratska partija i umesto da nastavi tim putem, ona se pretvorila u nacionalnu stranku.

Miloš Šolaja: To je činjenica, ali da je Dodikov Savez nezavisnih socijaldemokrata nastavio putem socijaldemokratije danas bi Srpska demokratska stranka bila na njegovom mjestu i ne bi imao vlast. U suštini se ništa nije promijenilo, samo su akteri zamijenili mjesta. Činjenica je da je insistiranje na nacionalnom dobitna karta, to se na svim izborima pokazuje.

Dino Abazović: Stručnjaci za analizu javnog mnijenja svako malo preporučuju socijaldemokratskim strankama da idu u desno da bi dobili biračko tijelo. U ovako strukturiranom političkom sistemu Bosne i Hercegovine, koji je kreiran Dejtonskim sporazumom, nisam siguran da neetnička identifikacija može značajno dobiti, pogotovo na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine. Mislim da je gospodin Dodik to jako dobro razumio.

Dok se ne uradi jedna sistematska intervencija u društveno politički sistem, čitajte Dejtonskim sporazum, ja nisam optimista.

Omer Karabeg: Da li oštra nacionalna podeljenost trajno određuje sudbinu posleratne Bosne i Hercegovine i da li je to klopka iz koje nema izlaza?

Miloš Šolaja: Ja mislim da će to na kraju zaključiti gotovo svi međunarodni subjekti odlučivanja koji su vezani za Bosnu i Hercegovinu. Oni to već manje-više i govore, to se može naći i po analizama i po medijima. Ja mislim da će krajnji rezultat biti razdvojenost u Bosni i Hercegovini jer, po mom dubokom uvjerenju, nakon neuspjeha takozvanog aprilskog paketa ustavnih promjena 2006. godine međunarodna zajednica nema nikakav koncept kad je u pitanju Bosna i Hercegovina. To se, vidi u tome kako se teško i bolno pokušava pokrenuti novi krug pregovora o ustavnim promjenama. Ne može se definisati čak ni nulta tačka, dakle sami početak. Mislim da će ta čudna tri plus jedan simbioza jako dugo potrajati i, kako vrijeme bude odmicalo, ova podjela će sasvim sigurno da okoštava.

Dino Abazović: To trenutno tako jeste, vjerovatno će potrajati jedan duži period, ali ja ne mislim da je to usud. Mislim sa je to previše tvrda konstatacija. Moramo uzeti u obzir i neke druge stvari koje bacaju drugačije svjetlo. Ako pogledate neka relevantna socijalna istraživanja, pogotovo radove nekih socijalnih antropologa, mnoge stvari koje se dešavaju u svakodnevnom životu ne daje za pravo etnonacionalistima da tvrde da je ovo društvo isključivo i samo podijeljeno po nacionalnim linijama.

Stare i nove generacije nacionalista

Miloš Šolaja: Ako uđemo malo dublje u genezu nastanka političkih elita u Bosni i Hercegovini prepoznaćemo model koji je karakterističan za čitavo područje bivše Jugoslavije. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina stara, komunistička politička elita napravila je spregu s novom ekonomskom elitom. Pripadnici komunističke elite koji su željeli da se obogate, a nisu bili ekonomski pismeni niti vješti u pravljenju novca slizali su se sa novom trgovačkom, špekulativnom, švercerskom elitom koja vrlo često nije prezala ni od kriminala da dođe do novca. Rezultat je bio sveopšta korupcija. Na kraju krajeva, profil bosanskohercegovačkih tajkuna u vrijednosnom i obrazovnom smislu je daleko ispod prosjeka onih na istoku Evrope gđe su se takođe odigrali slični tranzicioni procesi.

Dino Abazović: Danas više i nije toliko bitno da li su politički lideri izvorno nacionalisti ili ne. Važne su posljedice njihove politike. Društveni ambijent u Bosni i Hercegovini je danas takav da on stvara nove generacije nacionalista. Mi imamo potpuno segregirano školstvo, nastavni programi su do te mjere podijeljeni da u najvećem broju slučajeva odgajamo male nacionaliste. I to je ono čega se ja najviše i pribojava