Retuđmanizacija

Dragan Markovina: Zadnjih godina dolazi do reafirmacije Franje Tuđmana koju predvode jednako i SDP i HDZ, s tim da Socijaldemokratska partija to radi čak u izvornijem obliku nego HDZ, jer nastoji da dobije nacionalnu auru koja joj, valjda, kronično nedostaje. Tuđmana se monumentalizira, na figurativan i doslovan spomenički način, i ništa se od njegove baštine ne propituje.

Hrvoje Klasić: Tuđman postaje, da tako kažem, poželjan objekt hrvatske povijesti – i za HDZ i za SDP. Za HDZ on je pobjednik, netko tko je pobijedio u ratu i tko je stvarao Hrvatsku. SDP zadnjih godinu dana neprestano pokušava koketirati sa desnim dijelom biračkog tijela, a u tome je onda Franjo Tuđman najpoželjnija ličnost. Ne trebamo zaboraviti da najveći dio svog života Tuđman nije bio nikakav desničar. On je imao povijest i kao ljevičar, i kao komunist, i kao partizan, i kao antifašist, i kao netko tko cijeni i poštuje Josipa Broza Tita. SDP misli da će se prihvatanjem Tuđmana svidjeti desnom biračkom tijelu. Problem je u tome što ponavljamo greške svojstvene jednom nedemokratskom društvu, kakvo je bilo društvo u socijalističkoj Jugoslaviji. U demokratskom društvu nema mjesta za neprikosnovene očeve nacije i ljubičice bijele, već se povijesne ličnosti ocjenjuju sa svim svojim dobrim i lošim stranama. Gospodin Karamarko je čak predložio da se Tuđman stavi u ustav, što me podsjeća na onaj zakon o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita. Kao što je sudac Turudić svojevremeno predložio da se uvede kazna za sve one koji o Domovinskom ratu govore na način kako se ne bi smjelo govoriti, tako mi se čini da se pokušava spriječiti svaki drugačiji govor o Tuđmanu osim afirmativnog.

Markovina: Točno je da je Franjo Tuđman bio i partizanski borac i dugogodišnji visoki funkcionar socijalističke vlasti, ali je na kraju sve to obezvrijedio. On jeste ostavio Titovu bistu na Pantovčaku, on jeste na neki način u ustavu priznao tekovine antifašističke borbe, ali je poruka njegove vlasti bila razgradnja antifašističkih i izgradnja novih nacionalističkih vrijednosti. Kada se danas SDP poziva na Tuđmanovu pomirbu, on zapravo falsificira samog Tuđmana, jer je ta pomirba bila isključivo u funkciji stvaranja jedne nove nacionalističke Hrvatske, a ne više one građanske, antifašističke, kakva je bila stvorena u ZAVNOH-u.

Klasić: SDP to radi, jer želi zadržati vlast. Oni su shvatili da u javnosti prevladava pozitivan stav o Franji Tuđmanu, kao uostalom i o Domovinskom ratu i Oluji. Oko tih stvari postoji konsensus i oni ne žele te stvari dovoditi u pitanje.

Markovina: Postoji takva računica kod SDP-a, ali se bojim da su oni to krivo procijenili. Po mom sudu, Josipović je izgubio izbore od Kolinde Grabar Kitarović upravo zbog toga što je dio ljudi, koji pripadaju ljevici, ostao kod kuće zbog njegovog koketiranju s Tuđmanom. To su bili glasovi koji su mu nedostajali da pobijedi Kolindu Grabar Kitarović. Tako da ja nisam siguran koliko je pametna ta strategija SDP-a. Čini mi se da je Stjepan Mesić, za razliku od Ivice Račana, bio jedini koji je stvarno pokazao namjeru da demitologizira i razgradi Tuđmanovu baštinu. To je neupitno. SDP, na žalost, nije djelovao na liniji na kojoj je djelovao Stipe Mesić – niti nakon pobjede na izborima u siječnju 2000. godine, niti kasnije. Zato se oni danas ukrcavaju na vlak očuvanja takozvanih konsenzualnih vrijednosti koje u Hrvatskoj doista jesu većinski prihvaćene. Ovo što ja govorim, pa dobrim dijelom i kolega Klasić, je manjinski stav i na neki način i ozloglašen, pa nije baš ni bez rizika tako govoriti. To što smo došli u takvu situaciju umnogome je krivnja SDP-a. Umjesto da se nakon promjene vlasti 2000. godine počelo razgovarati o Tuđmanovoj baštini, o njoj su – osim Mesića i nekih medija i intelektualaca – svi uglavnom šutjeli, pa smo danas došli u situaciju da sve te dogme nitko ne želi propitivati. I tu je, ponavljam, ogromna krivnja SDP-a.

Klasić:. I kolega Markovina i ja osjećamo na vlastitoj koži ono šta desnica radi, govori i poručuje. I nismo jedini. Mislim da je nakon dugo, dugo vremena desnica postala puno vidljivija nego što je bila. Ja ne mislim da u Hrvatskoj nije bilo ekstremne desnice svih ovih 25 godina, međutim, dok su na čelu HDZ-a bili Franjo Tuđman i Ivo Sanader, ekstremna desnica je bila nevidljiva, odnosno držali su je pod kontrolom. Ja mislim da današnji HDZ nije u stanju držati pod kontrolom ekstremnu desnicu. I ne samo to. Danas ekstremna desnica više ne istupa samo kroz političke stranke, danas imaju svoje portale i svoje, ne znam kako bih to nazvao, paraorganizacije. Danas imate u Savskoj braniteljski šator, stožer za obranu Vukovara od ćirilice i slično. Ja ne mislim da iza ijedne od ovih akcija i inicijativa stoje HDZ i Tomislav Karamarko. Mislim da su to samonikle inicijative koje su puno opasnije od političkih stranaka. Pored portala, tu su i nekakve televizijske emisije, tu su nekakve novine, tu su neki ljudi na cestama, vrlo dobro organizirani. Svega toga nije bilo zadnjih 20 godina, jer se držalo pod kontrolom. Sada mi se čini da SDP to ne želi držati pod kontrolom, a HDZ više i ne može.

Markovina: Najgore što se može desiti je da društvo nastavi kliziti u smjeru u kojemu radikalna desnica radi šta hoće. Bojim se, takođe, da će, ako ovakav HDZ dođe na vlast, to što je netko politički neistomišljenik predstavljati ozbiljnu opasnost po njegov fizički integritet. Ja se iskreno nadam da se to neće desiti, ali se bojim da način, na koji se SDP i lijevo-liberalna koalicija planiraju tome suprotstaviti, nije adekvatan. Ne možete pobijediti protivnika na njegovom terenu, s njegovim pravilima i njegovom ideologijom, ne nudeći nikakvu suštinsku alternativu osim priče o različitim svjetonazorima.

Klasić: Nedavno me je netko pitao da li se vraća nacionalizam i da li se vraćaju devedesete. Ja mislim da se ne vraćaju, već da mi nikad u potpunosti nismo ni izašli iz devedesetih. Postojale su samo političke stranke i ličnosti koje su uspijevale te stvari više ili manje držati pod kontrolom, a sada je to, čini mi se, izmaklo kontroli.