Posle premijere u beogradskoj Kinoteci, otvaranja Festivala mediteranskog filma u Splitu i prikazivanja na Filmskom festivalu na Paliću, film „“Rock the Trumpet (a movie which doesn’t want to bea documentary)“ odnosno, „Drmaj trubom (film koji ne želi da bude dokumentarac)“ turskog reditelja Salija Sallinija prikazan je i u Prijepolju, gradu u kome je odrastao i završio osnovnu i srednju školu.


Sali Saliji Sallini je redovni profesor režije na Univerzitetu u Izmiru.Njegova životna priča je veoma interesantna, a počinje dolaskom njegovog oca, imama, prema rasporedu verskih službenika, iz makedonskog grada Gostivara u Prijepolje s porodicom u kojoj je bio i maleni Sali. Kaže da ga, sećanja na Prijepolje ispunjavaju jer se i osećao uvek kao Prijepoljac.

– Jedan od najbitnijih perioda života prošao mi je u Prijepolju, onaj kada se formira ličnost i kada rešavaš šta si i šta želis biti u životu i što je još bitnije: dovoljno si lud i spreman da se boriš za to šta želiš – kaže.

Ključnim trenutkom smatra kada je kao gimnazijalac otišao u Amatersko pozorište Doma revolucije i shvatio da je to -to. Da je to on i da će sve učiniti da bi bio u tom svetu. To mu je odredilo budućnost. A ona nije baš lagodno počela jer je posle prijemnog na Fakultetu dramskih umetnosti u Sarajevu, izbio rat, pa je posle boravka u Nemačkoj i Makedoniji rešio da proba još jednom.

– Otišao sam u Tursku, u Izmir, ponovo polagao prijemni. Uspeo sam iz prve da upišem filmsku režiju na jednom od najstarijih i najboljih fakulteta umetnosti u Turskoj, pri Univerzitetu Dokuz Ejlul. Imao sam sreće da je tadašnji akademski kadar na mojoj katedri bio jako dobar.,Jedan od profesora je studije završio u Engleskoj, drugi u Nemačkoj, dvojica u Francuskoj, a glavni profesor na našoj katedri koji je bio i moj mentor na diplomskim i post diplomskim studijama završio je čuvenu Sorbonu, zajedno sa slavnim rediteljem Kostom Gavrasom. Dakle, potrefio sam školu da bolje nije moglo biti. Diplomirao sam kao student generacije, upisao magistraturu i iste godine počeo da radim kao asistent na svojoj katedri. Na celom mom univerzitetu do dana današnjeg, niko drugi kao strani državljanin nije uspeo da se zaposli kao asistent. Ovo govorim iz razloga da mladima ulijem nadu, da je moguće ostvarivati svoje ciljeve i snove, a ne da kao nešto hvalim sebe. Doktorirao sam pre 7 godina i od tada sam redovan profesor na svojoj katedri sa zvanjem docent doktor. Režirao sam jako puno toga, od pozorišnih predstava, kratkih igranih, srednje metražnih, igranih i eksperimentalnih filmova, do muzičkih spotova, reklamnih filmova, dokumentaraca – priča Sallini.

Za Sandžak Danas ispričao je kako je i zašto nastao film o Dragačevu i trubi., koji je sniman od 2011. do 2013.godine.

-U filmu se pojavljuju Lazar Ristovski, Miroslav Ilić, Boban Marković, Dejan Petrović, Ekrem Mamutović, Vladimir Đurić, Saša Dragić, prethodni direktor Sabora u Guči i predsednik Opštine Lučani Slobodan Jolović. Projekat je podržao Fond za naučna istraživanja Univerziteta Dokuz Ejlul u Izmiru, jedan od najprestižnijih državnih univerziteta u Turskoj. Film je početkom ove godine prikazan na specijalnoj projekciji u Izmiru, na kojoj je prisustvovao i ambasador Srbije u Turskoj Danilo Vučetić i počasni konzul Srbije u Izmiru, Metin Akdurak. Ovaj film biće deo trilogije koja obuhvata trubu, sevdalinku i tamburicu. To je muzika koja karakteriše ove prostore, a upravo ih ona i ujedinjuje uprkos svemu što se desilo, jer muzika ne poznaje granice.

Pokušao sam da napravim film o Guči kakvog nema. Ispričati o tom fenomenu na način na koji niko do sada nije, povezati stvari koje je nemoguće povezati, preneti poruku. Po mom mišljenju i dosadašnjim reakcijama publike, izgleda da sam uspeo. Ukratko: Guča me je pokrenula zbog sociologije koju nosi u sebi, a ne zbog ludila kojim se stereotipno predstavlja. Moj film nije ograničen samo Gučom, već govori i o raspadu Jugoslavije, snazi muzike itd. Jako sam fasciniran koliko ljudi na ovim prostorima pogrešno poznaje Guču i da su znanja bazirana više na predrasudama i sterotipnim informacijama za koje su najviše krivi oni koji prave tu Guču i promovišu je tako. Jer ludilo koje se forsira kada je Guča u pitanju je isto ludilo koje bilo koji malo veći festival ima, bez obzira na to o kojoj muzici se radi I mislim da forsiranje te priče oko „ludila“ može neko vreme doprineti popularnosti Guče ali isto tako uništiti duh, kulturu i muziku Guče, ono što je čini orginalnom. Film ima podnaslov „film koji ne želi biti dokumentaran „ jer u priči dva rokera u Guči traže trubački orkestar koji će umeti da odsvira jednu stvar od The Rolling Stonesa. Zašto i kako, ostavimo gledaocima da vide ispričao je reditelj koji je doživeo sentimentalne susrete sa nekadašnjim sugrađanima u Prijepolju..

Film „koji ne želi da bude dokumntarac“ biće prikazan u preko 15 zemalja i na više od 20 festivala širom sveta, od Italije Holandije, do Brazila i Australije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari