O riječi i toleranciji

Riječ je postala nepredvidivo bogatstvo ljudskog roda. Razmišljam, šta je riječ? Donosi radost i bol. Kažu civilizacijska tvorevina. Bogatstvo ljudskog roda. Znaju se ljudi igrati riječima, ipak sa nekom dozom kontrole. Kada se riječ poigra ljudima, ona je bez kompromisa i bez milosti.

Riječi što zvuče kao melem, liječe dušu, stvaraju osjećaj blaženstva i otvaraju carstva snova. Nažalost, vrlo često ona gorka, opora, zaustavlja krvotok i tijelo hita ka obamrlosti. Šta, ako se kaže nedorečena, dvosmislena? Nekada je prihvatimo kao utjehu, a nekada kao tugu.

Riječ tolerancija, često čujemo i shvatamo svako na svoj način i često kako nam odgovara. Tolerisati koga i do koje granice? Kako i kada je izgovoriti spokojno – a da ne uznemiri ? Tolerancija riječ koju rado prihvatamo i često izgovaramo, a ona se igra ljudima.

Međuetnička i međureligijska tolerancija znači da shvatamo i prihvatamo da se u različitosti treba poštovati zbog zajedničkog života i srećnije budućnosti. Uostalom, ljudska tolerancija je psihološka potreba. Kako odrediti nivo tolerancije?

Uzeti u obzir to da se dovoljno ne poznajemo, možda je opravdanje za toleranciju visokog nivoa. Mnoge su godine prošle od kada da se krećemo istom ulicom, šetamo istim parkom, slušamo o sličnostima i razlikama. Vrijeme je kada i mali nesporazum može ugroziti poštovanje drugih. A moramo upoznati sebe da bi sudili o drugima. Upoznati samog sebe je vrlo teško. Moraš biti spreman da se suočiš i svojom prošlošću da bi razumio sadašnjost. Tada istina može biti bolna i nju moraš prihvatiti. Zašto da pijanstvo nerazuma olakšava nespokoj kada otrežnjenje donosi mir tijelu i duši. Što se prije trgnemo iz pijanstva nerazumijevanja tolerancija postaje riječ koja će biti osnov razgovora, put druženja i zajedničkih nadanja.

Vrijeme donosi olakšanje. „Reče mi da je bio dobar i da se to slučajno desilo“ izgovaramo sa nadom da je to utjeha i korak do međusobnog razumjevanja. Ukoliko se kreće ka razumijevanju vrijeme je dobro došlo. Uz malo napora može se odrediti prag tolerancije.

Tada riječ tolerancija postaje simbol dobrote, radosti i nadanja koja se očekuju. Ona stvara zalihu za srećniju budućnost koju svi želimo. I ako kažemo za nekog da je netolerantan postoji nada da će se promijeniti.

Riječ koja izgleda tako blaga zna pokazati svoje drugo lice i pretvoriti se u oštricu koja siječe dušu. U očaju i beznađu, kada se čovjek nalazi u paklu narkomanije, postaje neželjena i zloslutna. Tolerancija predstavlja potrebu narkomana zavisnika da progresivno diže dozu uzimane supstance sa ciljem postizanja početnog efekta dostignutog prvom, obično malom dozom. Ovako izgovorena lomi dušu i ubija!

Određivanje praga tolerancije u tom značenju je sasvim suprotno i znači rušenje svih snova, ideali nestaju, beznađe uzima svoj danak. Tada je najteže suočavanje sa istinom. Teško je prihvatiti da slijede neprospavane noći, bolni muk porodice i neprekidno posmatranje izmučenog tijela i grča na licu.

Tolerancija je riječ nepoželjna, zloslutna, koja nagovještava put pakla.. Tada se ne raduje vremenu koje dolazi, ono staje u trenutku kada je riječ izgovorena. Riječ koju najčešće želimo izgovoriti, jer pomiluje kao blagi povjetarac i otvara blokirane osjećaje, pretvara se u nešto drugo i postaje surova, bezosjećajna..

Riječ tolerancija stvara suprotne osjećaje. Suprotnost koja nema granica. Od sreće do tuge, od radosti do očaja: Ona, takva kakva jeste, ima isti broj slova, isto se piše, ima dva lica -dobroćudno i lice ubice. Njeno veličanstvo riječ kada započne svoju igru, ne može se odrediti kraj. Može se završiti razigranošću, osmjehom i osjećajem zadovoljstva. Ponekad njena igra nosi u vrtlog beznađa i koliko god prizivali da se igra prekine, ona traje do neizvjesnosti.

Riječ pokazuje koliko je tajanstvena i nepredvidiva. Ona zna da hrani i pomaže da opstajemo. Nažalost, ona zna da muči i ubija. Riječ je postala nepredvidivo bogatstvo ljudskog roda.

Autor je prosvetni radnik i predsjednik NVO Bonum iz Pljevalja