Petog oktobra trebalo je zauzeti DB, a ne Skupštinu 1

Najveća greška demonstranata koji su Petog oktobra rušili Miloševića je što, umesto zgrade Skupštine u centru Beograda, nisu zauzeli sedište Službe državne bezbednosti na Banjici.

Ispostavilo se da u državama, poput Srbije, glavne poluge vlasti nisu u parlamentu, nego u tajnim policijskim službama. Razjareni protestanti u bivšoj Demokratskoj (kakav ciničan epitet) Republici Nemačkoj upravo to su učinili 15. januara 1990. godine, provalivši u kompleks zloglasnog Štazija (Ministarstva za državnu bezbednost) u istočnoberlinskom predgrađu Lihtenberg. Tamo su zatekli agente Štazija, koji je prethodnih četrdeset godina bio „štit i mač Komunističke partije“, kako pokušavaju da unište dokumente Službe. Uspeli su da iscepaju ili iseku u froncle tek pet procenata, od ukupno četrdeset miliona kartona, izveštaja, fotografija, mikrofilmova i drugih dokumenata, koji bi kad bi se u fasciklama poređali jedan do drugog zauzeli 111 kilometara (od Beograda do Batočine).

Disident vodi arhiv

Ostali dokumenti, prema rečima Rolanda Jana, saveznog komesara za arhive službi državne bezbednosti bivše Istočne Nemačke brižljivo se čuvaju, proučavaju i koriste se u postupcima kažnjavanja ili sprečavanja pripadnika i saradnika Štazija da se dokopaju bilo kakve političke, javne ili državne funkcije u današnjoj Nemačkoj. A onih pet posto delimično uništenih dokumenata već 27 godina se rekonstruišu i oko milion i po listova je ponovo spojeno, za šta je nemačka država izdvojila više od trideset miliona evra.

Roland Jan, kojeg je na mesto prvog čoveka arhiva Štazija imenovala vlada, u vreme komunizma bio je disident, te je i bio privođen i saslušavan u kompleksu kojim danas rukovodi. U sedom, ali vitalnom čoveku nema mržnje, ni revanšizma. Pokazuje nam specijalno vozilo Štazija (sada muzejski eksponat), kojim je prevožen sa drugim zatvorenicima i fotografiju, izloženu na zidu, na otvorenom, iz svojih studentskih dana sa trakom prelepljenom preko usta na kojoj piše na nemačkom: „Zabranjeno školovanje“.

Jan ističe da je u berlinskoj centrali Ministarstva državne bezbednosti radilo sedam hiljada agenata, dok je u celoj Istočnoj Nemačkoj bilo devedeset hiljada ljudi na platnom spisku. Procene broja njihovih saradnika kreću se od sto pedeset hiljada, preko pola miliona, do čak dva miliona, što znači da je svaki sedmi stanovnik DDR-a, prinudno ili dobrovoljno bio denuncijant. Po jednoj urbanoj legendi zato nemački „čekisti“ 1989. godine nisu pucali na demonstrante, jer su se plašili da će pobiti svoje ljude.

Kamp demokratije

Nekadašnji „zabranjeni grad“ pretvoren je u Kamp demokratije koji posećuju mladi iz Nemačke i drugih evropskih zemalja. U vreme naše posete gimnazijalci iz Francuske, rođeni posle pada Berlinskog zida, sedeli su na podu nemačke „Lubjanke“ i slušali predavanje o zločinima totalitarnog režima i njegove službe. Imali su priliku da vide na fotografijama i kako su svako pismo i paket građana DDR-a bili otvarani i pregledani. Komesar Jan napominje da je Štazi nastao kao hibrid nacističkog Gestapoa i sovjetskog KGB-a i da je u mnogo čemu učenik nadmašio svoje učitelje.

Demokratska revolucija u Nemačkoj, za razliku od njene srpske inačice, koja je počela 9. marta 1991, a (kako-tako) okončana tek devet godina kasnije, odvijala se u tri koraka: Devetog oktobra 1989. godine u Lajpcigu su izbile velike antikomunističke demonstracije. Samo mesec dana kasnije počelo je rušenje Berlinskog zida (vest o tome do nekih na Balkanu došla je sa zakašnjenjem od dvadeset godina), a polovinom januara 1990. godine Štazi je već bio arhiviran. NJegovi agenti i doušnici nisu se (kao kod nekih), rasporedili po ministarstvima, državnoj upravi, javnim preduzećima, diplomatiji, privredi i drugim unosnim mestima, nego su se našli na optužnicama i biroima rada.

Nemačka je zakone o osudi zločina totalitarnog komunističkog režima, reformi službi bezbednosti, lustraciji, otvaranju dosijea i rehabilitaciji nevino osuđenih usvojila još 1990. godine i ovi propisi maksimalno štite prava proganjanih i špijuniranih (njihova imena i životne situacije se ne objavljuju, ako to ne žele), dok je krajnje transparentan prema onima koji su se ogrešili o ljudska prava (dobili su publicitet od kojeg su toliko bežali dok su radili za tajne službe, hapsili, saslušavali, mučili, pretili, ucenjivali i osuđivali one koji su misli drukčije od vladajuće kaste).

Proces suočavanja sa zločinima prošlosti jeste traumatičan. U arhivima Štazija videli smo dokumente da je otac koji se zvao Franc špijunirao suprugu, sina, kćerku i unuka, ali su oni posle 1990. imali pravo to da saznaju i da odluče da li će da mu oproste ili ne. (Oprostili su mu pred smrt kad se teško razboleo, pokajao i zamolio za oproštaj.)

Srbija zbog svoje lepše budućnosti nema pravo da ignoriše i relativizuje svoju ružnu prošlost, posebno period Miloševićevog režima, kad su počinjeni brojni zločini službi diktatorskog para.

Iskustvo nas je naučilo da tamo gde država ne pretvori nedemokratsku službu bezbednosti u muzej, služba tu državu pretvori u muzej prošlosti.

Srbija još čeka otvaranje dosijea

Srbija još uvek nema Zakon o otvaranju dosijea tajnih službi, iako je Srpski pokret obnove još pre 13 godina podneo predlog Zakona parlamentu. Pesnik bi rekao, „ili ne da đavo, ili ne da Bog“, a biće da ne daju oni koji bi da i dalje u kontinuitetu od 1944. godine, kako to primećuje Vuk Drašković, poput „stražara u logoru – nadgledaju sve, tuže, sude, žigošu, odlikuju, ubijaju, kadriraju, mire, zavađaju, oslobađaju, ucenjuju, smenjuju, procenjuju i ocenjuju“. Komesar Jan ističe da će Nemačka rado pomoći Srbiji da primeni njena pozitivna iskustva u ovoj oblasti, ali da je uslov svih uslova – donošenje Zakona o otvaranju dosijea. „Pred Srbijom je dug i težak put, ako želi da primeni nemački model“, poručuje prvi čovek arhiva bivšeg Štazija. Ali i za put od hiljadu milja potrebno je načiniti prvi korak, posebno ako taj put vodi u Evropsku uniju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari