Strava na grčki način 1Foto: EPA/ GUILLAUME HORCAJUELO

Retko kada je na pres projekciji bio takav muk. Tajac. Pa i blagi strah i neprijatnost od onoga što predstoji, a moguće i krije se iza apsurdnog humora Jorgosa Lantimosa.

U njegovom poslednjem delu – „Ubistvo svetog jelena“, inspirisanog grčkom tragedijom, slavni grčki reditelj nas uvodi u svet bizarne i hipnotišuće priče o krivici i osveti. Sa izvanrednim Kolinom Farelom i briljantnom Nikol Kidman, kao i mladim, talentovanim irskim glumcem Barijem Kiganom.

Pa ko su ličnosti Lantimosovog zastrašujućeg trilera, koji na momente liči na najboljeg Polanskog, a po svojoj dvosmislenosti i ludilu na rasnog Linča? Glavna ličnost je Kolin Farel, koji igra uspešnog kardio hirurga. On ima porodicu – otmenu i slatku suprugu – Nikol Kidman, takođe doktorku, i dvoje divne dece. Međutim, ima nečeg čudnog u njegovom nastupu i ponašanju. Neke vrste manirizma i krutosti. I pored toga što ima prestižnu karijeru i veoma skladan i uspešan brak, oseća se da je tu bilo nekih tenzija. Evidentno je da je on morao da prestane da pije i da njegova supruga strogo vodi računa da se toga pridržava. Uz to, njegove seksualne preferencije su u najmanju ruku čudne – kada svojoj supruzi kaže – „generalna anestezija“, ona mora da se skine naga i legne na krevet kao da je u besvesnom stanju. Ali ona to prihvata kao svoju bračnu dužnost i deo njihove privatnosti. Međutim, ono što je definitivno neobično je njegovo prijateljstvo i druženje sa 16-godišnjim mladićem Martinom, koji bi se mogao nazvati njegovim najboljim prijateljem. On ovog mladića vodi u šetnje, na kolače ili ručak, poziva ga da dođe u bolnicu, pravi mu poklone. U jednom trenutku doktor poziva Martina da dođe kod njega kući na večeru i upozna njegovu suprugu i decu, da bi mu kasnije Martin uzvratio gostoprimstvo u domu svoje majke. U njihovoj vezi nema ničega seksualnog, iako je seksualnost svugde i nigde u tom bizarnom odnosu. Međutim, kako vreme ide, počinje da biva jasno da je taj odnos baziran na krivici, i da polako kreću pritisci i ucene… Latimosov film je majstorski psihološki triler, zanatski doveden do savršenstva, sa besprekornom glumom i zavidnim muzičkim skorom i originalnošću i smelošću koja fascinira. I zbunjuje! Ako ste voleli „Jastoga“, onda ćete tek uživati sa „Jelenom“.

Film francuskog reditelja Mišel Azanavisijusa „Redutable“, o Žan Lik Godaru, očekivan je sa velikim nestrpljenjem, ali i nedoumicama kako će biti portretisana živa ikona i legenda francuskog novog talasa. I kakav film bi uopšte mogao da dočara ličnost i delo ove radikalne i izuzetne intelektualne i umetničke figure? Imajući to u vidu, Azanavisijus se, iako svestan da je svaki pokušaj već unapred osuđen na propast, ipak upustio u ovu hrabru avanturu i preživeo. Da, „Redutable“ (u slobodnom prevodu – „vredno poštovanja“ ili „strahopoštovanje“) je vredan svog naslova. Vrhunski urađen, stilski savršen i izuzetno zabavan i interesantan film. To je istovremeno i pogled na kritičan i kontradiktorni period francuske moderne istorije. Film se bavi kratkim brakom Godara sa glumicom a kasnije i spisateljicom Ane Viazemski, na čijem autobiografskom delu je i baziran. Viazemski se udala za Godara kada je on imao 37 godina, a ona 19 i igrala je u njegovom filmu „Kineskinja“, inspirisanom maoističkom revolucijom. Film se uglavnom fokusira na 1968. i na ličnost Godara, koga briljantno tumači Lui Garel i evocira pričljivog, prepametnog čoveka, koji vrca od ideja i akcija, strasnog levičara i nonkonformistu, no istovremeno i melanholičnog i ranjivog umetnika, uplašenog od starenja, često nepredvidivih reakcija. Prelepa Stejsi Martin igra ulogu njegove mlade supruge, sa inteligencijom i ranjivošću neiskustva i mladosti. Film se bavi studentskim protestima ’68, koji su prikazani više kao neki popularni, modni sport trenutka, nego kao nesto što je dovelo do rušenja vlade, dok je prekid festivala u Kanu samo pomenut. „Redutable“ se završava sa okončanjem njihovog kratkog braka i sa Godarom, koji se odriče svih svojih dotadašnjih filmova i okreće novom, radikalnom filmskom stvaralaštvu. Ovaj film, koji nema pretenzije ni da bude biopik, ni portret slavnog reditelja, već pre jedan osvrt na godinu dana njegovog života, neće učiniti niti da znatno produbite svoje znanje o ovom vrsnom umetniku, niti da ga više ili manje volite, ili cenite, ali će vas uveriti da je Godar jedinstven i neponovljiv.

Al Gor pripada onoj grupi autora čija dela čine neizostavni deo kanske selekcije. Do sada je napravio dva filma – i oba su bila prikazana u Kanu. Prvi 2006. – „Jedna neprijatna istina“ i evo sada „Jedan neprijatni nastavak“, koji je juče lično predstavio na Kroazeti. I tim povodom rekao – „Pre 11 godina festival u Kanu je pružio snažnu pomoć da se čuje poruka o klimatskim promenama u svetu. Tom prilikom sam shvatio da jedan film može da bude najjače sredstvo u komunikaciji sa ljudima. Zato sam opet tu.“ Ilustrujući situaciju novim, svežim podacima i sve većim brojem kataklizmi, Al Gor upozorava da je moralni imperativ svih nas da spasimo planetu. Sporazum na Konferenciji u Parizu je ohrabrujući, ali je samo početak u željenom pravcu.

Pored Ala Gora, Kan je posetio i stari kauboj – Klint Istvud, koji je održao master klas. Ovaj 87-ogodišnjak, pun energije i elana, koji se sprema da i ove godine snima film, u simpatičnoj i opuštenoj atmosferi, kroz anegdote i razgovor sa novinarima, evocirao je uspomene na svoje višedecenijsko bogato stvaralaštvo. Na pitanje jednog novinara – zašto ga Francuzi toliko vole, odgovorio je nasmejavši se – „Zato sto su ludi“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari