Zašto sam "najgrlatiji Vučićev propagandista" 1Foto: Fonet/Nenad Đorđević

Uredniče Danasa,

Vaš kolumnista Svetislav Basara izvoleo je svoj tekst od 13. 12. 2017. posvetiti mojoj malenkosti, pa dozvolite sada vi meni da mu u vašem cenjenom listu odgovorim. Tim pre što je gospodin Basara, pored nekoliko (uglavnom tačnih) ocena moga delovanja, postavio i par konkretnih pitanja, te bih iskoristio vašu eventualnu dobru volju i dobre uređivačke običaje koji nalažu da se čuje i druga strana i pokušao da mu dam adekvatne odgovore. Naravno, u skladu sa svojim nevelikim mogućnostima.

Što se tiče, dakle, Basarine ocene moga delovanja, ona glasi (citiram): „Vučićev najugledniji i najgrlatiji propagandista i paradržavni čovek bez presedana i portfelja“. Ovo me asocira na misao Teofila Pančića koji za moju malenkost (u Vremenu, pre par brojeva) kaže da je Vučićev „proevropski“ apologeta (Teofil stavlja navodnike na proevropski).

Ako zanemarim te navodnike, mislim da su i Svetislav i Teofil u pravu. Naime, ja držim da predsednik Vučić vodi dobru, ozbiljnu, zrelu i realističnu državnu politiku. Jedini razlog što o njoj govorim pohvalno u javnosti, umesto u nekakvom zatvorenom krugu svojih poznanika, jeste to što o tome ne govore oni kojima je to posao. Oni koji su se od pojave višestranačja u Srbiji zalagali za modernu i evropsku Srbiju koja umesto u mitologiji živi u realnosti, ili ne prepoznaju da je Vučić danas onaj ko sprovodi tu viziju ili se prave da to ne vide. Biti realan i objektivan u oceni Vučićevog učinka nije u današnjoj Srbiji ni laka ni jednostavna stvar. Mnogo je zle intelektualne i medijske energije uloženo u stvaranje patološke atmosfere i formiranje nepomirljivih polova po ugledu na one iz devedesetih. Zato većina javnih delatnika igra na sigurno, za svoju publiku, ponavljajući u beskraj mantre i floskule karakteristične za tabor kome pripadaju, a zarad jeftinog efekta i sigurnog aplauza. Tu je Basara izuzetak. I Teofil je pokušao da napravi iskorak u vreme kada je sasvim ispravno definisao „bele listiće“ kao idiotski pokret, ali se brzo pokajao, reterirao i vratio svojoj čitalačkoj bazi koja, komesarska kakva je, ne trpi nikakve mentalne ekstravagancije i solo izlete. A to je šteta zato što je malo inteligentnih ljudi u javnom etru, a mnogo onih koji ga na različite načine truju i zagađuju. Upravo zato apostrofiram i Basaru u Pančića, obojica su ljudi sposobni za razumno i apstraktno razmišljanje, a ponekad i za uočavanje različitih nijansi u delovanju političkih čimbenika, i onih na vlasti i onih opozicionih, a samo je pitanje njihove volje i hrabrosti hoće li svoju sposobnost da iskoriste.

Za razliku od loših stvari koje imaju samo jedni manu – da su loše, svaka dobra stvar ima hiljadu mana, pa tako i Vučić. U novinama koje troše ogromnu količini hartije i olova da te loše prikažu još lošijim, ja ću se skoncentrisati na dobre – Vučić za poslednjih šest godina ni u jednoj strateški važnoj temi nije omanuo. I ne samo to, on je danas, u kontekstu kvaliteta ličnosti, stranaka i pokreta koji čine alternativu njegovoj vlasti, jedina sila koja Srbiju vezuje sa mogućnošću da reši svoj najmaligniji problem (Kosovo), promeni Ustav i postane članica EU. Za neke je ovo što tvrdim blasfemija prve vrste, ali siguran sam ne i za one koji imaju mozga u glavi. Zato mislim da je obaveza svih vlasnika funkcionalnog centralnog nervnog sistema kojima je evropska Srbija na srcu da, umesto da budu deo linč gomile i beslovesne navijačke rulje, budu svojom objektivnom i nepristrasnom kritikom u funkciji ostvarenja cilja, a to je, da ponovim, moderna, uljuđena i evropska Srbija.

Ovo je, u kratkim crtama, razlog zbog kog sam ja „Vučićev apologeta“ i „Vučićev najugledniji i najgrlatiji propagandista i paradržavni čovek bez presedana i portfelja“, a to nameravam da ostanem i dalje, sve dok vidim da Vučić radi ono što je od suštinske važnosti i od koristi za zemlju. Praštaću mu razne sitne greške, faulove, korake, tri sekunde u reketu… sve dok zemlju drži na strateški ispravnoj trajektoriji uprkos histeričnom verbalnom linču koji doživljava od strane onih koji su deklarativno na istoj političkoj liniji… i uprkos potencijalno eksplozivnoj pritajenosti onih koji jesu za njega, ali ne i za njegovu politiku. (Ovo moje praštanje možda zvuči patetično, ali ono je posledica iskustva: naime i sam sam imao prilike da grešim, ali i da budem svedok grešaka ex predsednika u momentima kada je svaka moguća odluka pogrešna i kada se izbor svodi samo na biranje one koja je najmanje loša.)

Basara ispravno kaže da sam u pravu kada tvrdim „da u Srbiji postoji čitava jedna kasta profesionalnih nezadovoljnika koji smisao svojih života pronalaze u žučnoj kritici (neporecivog inače) besmisla ovdašnjih režima (svih boja).“ Kaže i da sam u pravu kad tvrdim „da večiti kritičari dupetom ne mrdaju da bi zemlju Srbiju presazdali u skladu sa njihovim visokim standardima“, ali, dodaje Bas – nisam u pravu što mudro prećutkujem da ni Tadić ranije ni Vučić sada ni u snu nisu pomišljali da „večnim kritičarima“ pruže šansu da dokažu da nisu lenjivci i kritizeri „na prazno“.

Hm. Pa ko je ranije Tadiću, a danas Vučiću, umesto odgovora pitam Basaru, pružio šansu da sprovode svoju politiku? Niko, brate. Sami su se izborili za to. Đinđić pre njih.

Uzimam u obzir činjenicu da su neki od večnih građanski kritizera svih „režima“ bili u vlasti (pada mi na pamet Srbijanka Turajlić kao državni sekretar u ministarstvu obrazovanja u vreme, ako se ne varam, ministra Gaše Kneževića) i sasvim sam siguran da nisam nikog od njih upamtio po nekom uspehu. To što oni nisu upamćeni po svojim rezultatima, njima ne smeta da kritikuju druge, ali ja to i ne mogu da im zamerim jerbo znam kako vlast tj. državna uprava funkcioniše. To vam je jedan inertan sistem potpuno otporan na reforme. Upravo zbog toga, svaka, pa i najmanja promena na bolje dragocena je i u krajnjoj instanci – jedino moguća. Velike promene sistema ne dešavaju se gotovo nikad na o ruk i odjednom, već mukotrpnim i sporohodnim mic po mic putem koji je često za prosto oko nevidljiv, a za zlobnike idealan da bi se, što bi Basara rekao – ibretili. Dakle, onaj ko (uvek) misli da bi znao i mogao bolje od svakog ko je od (recimo) 2000. do danas vodio Srbiju, treba sam da se isprsi i ponudi biračima, a ne da pita zašto mu Vučić nije dao uredničko mesto u Politici. Tadić, kad smo već kod toga, nije nikom dao to uredničko mesto. U njegovo vreme, to je radio Upravni odbor Politike na čelu sa Sonjom Liht – na javnom konkursu. Pa je izabran urednik iz korpe sa imenima samo onih koji su na konkurs aplicirali.

I poslednje Basarino važno pitanje, više tvrdnja, glasi otprilike ovako: „Tadić onda (a Vučić sada) ima više seljačko-političke računice da pred domaćom i (naročito) stranom javnošću palamudi o evropskom putu Srbije, dok u stvarnosti prednost daje dupeuvlakačima, tutumracima, lopužama i prevarantima.“

Ovo i jeste suština moje zamerke moralnim gigantima koji sve vide i sve znaju i koji takvi kakvi su, velelepni i uzvišeni, sede na svom Olimpu sa koga sipaju pokude i negodovanja, dok je demokratski izabrani državnik praktično prinuđen da svoju vojsku formira od nas smrtnih, grešnih, nedostojnih i neobrazovanih (među kojima svakako ima i određena količina dupeuvlakača, tutumraka, lopuža i prevaranata). Ja sam sasvim siguran da bi Tadić onomad, a Vučić danas, birao bolje kad bi bolji umesto na Olimpu živeli u Srbiji i kad bi želeli da isprljaju svoju božansku čistotu blatom konkretnog angažmana koji bi im navukao na vrat uvrede, satanizaciju, etiketiranje, omalovažavanje, kao i neizbežnu titulu „izdajnika opozicije“. Da zlo bude veće, bili bi izbačeni sa nobles panela i okruglih stolova na kojima se tako otmeno izražava zabrinutost za stanje u društvu. Treba li da podsećam da se Vučić, recimo, uopšte nije libio da zagrabi iz hjuman risorsa i Đinđićeve i Tadićeve vlade i da je bez lažnog stida i foliranja uzeo priličan broj kvalitetnih ljudi za svoju vladu, praktično sve koji ga nisu odbili? Izvor kvalitetnog kadra, nažalost, u Srbiji nije neograničen. Otud moj apel pametnima: vratite se racionalnom, promišljenom i realnom; distancirajte se, ako boga znate, od razjarene gomile od koje niko nikad neće imati nikakve koristi.

Takav pristup će vas svakako boleti, ali biće od opšte koristi, naime, ne možemo Vučić, Basara i ja sve da iznesemo sami.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari