Two resistance fighters send off a drone

BBC
Pripadnici ukrajinskog pokreta otpora koriste dronove da pronađu mete za vojsku

Dok ukrajinska vojska pojačava napade na Herson, nagoveštavajući novu ofanzivu kako bi povratila region, još jedna sila bori se paralelno sa njom.

To je ukrajinska vojska iz senke, mreža agenata i doušnika aktivna iza neprijateljskih linija.

Naše putovanje na susret sa pripadnicima pokreta otpora vodi nas kroz krajolik žutog polja suncokreta i plavog neba do Mikolajiva.

Prvi veći grad na teritoriji pod kontrolom Ukrajine zapadno od Hersona postao je partizanski štab na južnom frontu.

Prošavši kroz vojne kontrolne punktove, prolazimo pored ogromnih bilborda sa figurom sa kapuljačom bez lica koja upozorava: „Herson: partizani vide sve“.

Namera ove slike je da učini ruske okupatore u regionu nervoznim i da pojača moral onih koji su zatočeni pod njihovom vlašću.

Poster

BBC
Bilbord upozorava kolaboracioniste „Herson: Partizani sve vide“

„Otpor nije samo jedna grupa, otpor je sveprisutan“, insistira čovek koji stoji preda mnom, glasom neznatno prigušenim crnom maskom koju je stavio da ne bih mogla da mu vidim lice dok ga snimamo, u prostoriji koju ne smem da opišem kako ne bi mogla da se nađe.

Zvaću ga Saša.

Neposredno pre izbijanja ovog rata, Ukrajina je pojačala specijalne snage delom da bi izgradile i upravljale pokretom otpora.

Čak je i objavila priručnik u PDF-u kako biti dobar partizan, sa uputstvima o tako subverzivnim činovima kao što su bušenje guma okupatoru, ubacivanje šećera u rezervoar s gorivom ili odbijanje da se povinuje naređenjima na poslu.

„Budite mrzovoljni“, glasi jedna sugestija.

Ali Sašin tim doušnika ima aktivniju ulogu od toga: praćenje pokreta ruskih trupa unutar Hersona.

„Recimo da smo juče videli novu metu, mi je pošaljemo vojsci i za dan-dva ona više ne postoji“, kaže mi on, dok skrolujemo kroz brojne snimke koje dobija iz susednog regiona svaki dan.

Na jednom je čovek koji se vozio pored vojne baze i snimio ruska vozila, drugi je snimak sa sigurnosne kamere ruskih kamiona kako prolaze, obeleženih njihovom ogromnom ratnom oznakom – slovom Z.

Saša opisuje svoje „agente“ kao Ukrajince „koji nisu izgubili nadu u pobedu i žele da naše zemlja bude oslobođena“.

„Naravno da se boje“, kaže on.

„Ali služenje njihovoj zemlji je važnije.“

Sa Sašom sarađuje tim koji upravlja dronovima i šalje ih u Herson da pronalaze mete za vojsku.

Oni su civili, ne vojnici, svi su dobrovoljci i finansiraju se preko kampanja na društvenim mrežama kako bi mogli da plate skupocenu opremu.

Čovek koji ih predvodi uzgajao je ukrasno bilje pre rata, ali Sergej mi kaže da se pridružio borbi za oslobođenje juga nakon što je video tela pogubljenih u Buči posle tamošnje ruske okupacije.

„Nakon toga nisam samo mogao da ostanem kod kuće“, kaže on.

„Nisam znao šta drugo mogu da radim ili o čemu da razmišljam dok traje ovaj rat.“

Zadatak koji je odabrao umesto toga ekstremno je opasan.

Njegov četvoročlani tim gađan je ruskim granatama svaki put kad izađe napolje, mada niko od njih još nije stradao.

„Znam da je do izvesne mere to pitanje slučaja“, sleže ramenima Sergej i blago se smeši.

„Ali ako se to desi meni, makar ću znati da je bilo za pravu stvar.“

Serhii sits in a ruined building

BBC
Sergej se pridružio pokretu otpora na jugu posle masakra u Buči

Partizani se trude da spreče uspostavljanje trajne ruske kontrole nad Hersonom: da osujete referendum koji izgleda da Moskva planira da organizuje.

Rusija je u region već uvela rublju i vlastite mobilne telefonske mreže, a širi i propagandu sa državnih televizijskih kanala u ukrajinskim domovima.

Lokalni novinari su ili pobegli ili se kriju.

Vršilac dužnosti šefa regiona Dmitro Butri, koji je sada izbegao u Mikolajiv u malu zadnju kancelariju zaštićenu džakovima sa peskom, insistira da bi glasanje o pridruživanju Rusiji bilo farsa, „potpuno lažno“ i ne bi ga priznala nijedna „civilizovana“ vlada.

Ovih dana to ne bi bilo mnogo važno Moskvi.

Za Rusiju je region od strateškog značaja.

On je izvor vode za Krim, koji je Moskva ilegalno anektirala 2014. i poslednja deonica „kopnenog mosta“ o kom se mnogo priča, iliti deo teritorije koji povezuje Rusiju sa poluostrvom.

The acting head of the region

BBC
Izgnani šef regiona Dmitro Butri kaže da bi referendum bio farsa

Neki meštani su prešli na drugu stranu kako bi pomogli Rusima.

I zato Sašin tim vodi bazu podataka o tim „kolaboracionistima“, služeći se informacijama iznutra.

„To je zato da kasnije niko ne bi mogao da tvrdi da je bio u pokretu otpora“, objašnjava on.

Ali im to služi i za zastrašivanje.

Partizani se ohrabruju da lepe preteće plakate ispred domova kolaboracionista sa slikama na kojima su lica ljudi i kovčeg ili „poternicu“ koja nudi veliku nagradu za njegovu smrt.

Aktivisti potom fotografišu rezultate da bi ih slali Saši.

„Ima mnogo grafita. Ljudi ispisuju stvari kao što su ‘nosite se sa vašim referendumom’ ili lepe vlastite plakate“, opisuje Saša najnovije izveštaje koje je dobio iz Hersona.

„To pokazuje koliko se ljudi ne plaše: u gradu sa stalnim vojnim patrolama, oni uspevaju da štampaju letke a potom da se šetkaju okolo sa lepkom kad mogu u svakom trenutku da iz zaustave i stvari bi se tad završile veoma loše.“

Došlo je do prave poplave pokušaja atentata na one koji su se pridružili Rusima.

Pucano je u blogera, ubijen je zvaničnik u administraciji koju su postavili Rusi, a drugi su povređeni u eksplozijama bombi postavljenim pod automobile.

Najistaknutije ličnosti koje su promenile stranu sada najnormalnije svuda nose pancir.

Svi ljudi sa kojima sam razgovarala kažu da nemaju ništa sa tim napadima, ali nemaju ni saosećanja za te ljude.

„Sem reči izdajnik i šljam, nemam šta drugo da kažem za njih“, sleže ramenima Saša.

„Oni su naši neprijatelji.“

Short presentational grey line

BBC

Vladimir Putin još uvek tvrdi da je njegova invazija na Ukrajinu „oslobodilačka“ operacija, ali u Hersonu njegove trupe vladaju uz pomoć sile i zastrašivanja.

Otkako su ruske snage okupirale region u martu, stotine ljudi su zatvoreni, mnogi od njih mučeni.

Neki su nestali, o njima se ništa nije čulo nedeljama.

Drugi su pronađeni mrtvi ili su vraćeni rodbini iz ruskog pritvora u vrećama za leševe.

Izvori unutar grada opisuju vojnike koji patroliraju ulicama i nasumična zaustavljanja autobusa i legitimisanje ljudi unutra.

Čak i najmanja naznaka podrške ukrajinskoj vlasti, bilo da se radi o poruci ili fotografiji na vašem telefonu, može da vas odvede u zatvor.

Svaki put kad se Oleg osmehne u ogledalu, razmak na nekadašnjem mestu njegovih zuba služi kao podsetnik na premlaćivanje kojem su ga podvrgnuli ruski ispitivači.

On mi kaže da su mu slomili i nekoliko rebara – tri se još nisu zacelila.

Pravo ime mu nije Oleg, ali me je zamolio da ne otkrivam njegov identitet.

Kao pripadnik pokreta otpora, prisustvovao je mučenju drugog zatvorenika, Denisa Mironova, koji je potom umro u ruskom pritvoru.

Denys Mironov

Family handout
Denis Mironov

Oleg ide u jezive detalje pričajući o tome šta se desilo posle 27. marta kad su on i Denis uhapšeni na ulici: opisuje stalna premlaćivanja u prvim satima pritvora, primenu elektrošokova, davljenje i pretnje smrću.

On je siguran da su ga ispitivali ljudi iz službe bezbednosti FSB.

U jednom trenutku, toliko je bio klonuo duhom da je razmišljao da oduzme sebi život, čak i da napadne čuvara kako bi mogli da pucaju u njega.

„Tražili su naciste, pa su me pretukli zato što sam bio ćelav. Mislili su da su ulovili prokletog nacistu“, odgovara on kad ga pitam kakve informacije su od njega tražili njegovi tamničari.

„Kad su me skinuli golog, videli su da imam donje rublje sa slikama Simpsonovih pa su rekli da sam američki agent i kaznili me zbog toga.“

Mesec dana ranije, kad su Rusi izvršili invaziju, Oleg i Denis su se prijavili u teritorijalnu odbranu, ukrajinsku dobrovoljačku vojsku.

Ali veći deo vojske se raspao sa prvim eksplozijama, a preostale snage u Hersonu bile su brzo savladane.

I zato su oni postali partizani, radeći protiv Rusa iznutra.

„Dobili smo informacije gde su stacionirane njihove snage i kad god bi se našli u pokretu, mi smo te informacije prosleđivali našoj vojsci“, objašnjava Oleg, dodavši da je učestvovao u mnogo više akcija nego što sme da otkriva.

Još jedan partizan kog sam upoznala opisao je kako je pomagao ukrajinskim snagama da pobegnu u čamcima preko Dnjepra kad su bile opkoljene – i kako je krao oružje od Rusa.

„Ispričaću vam ostalo kad pobedimo“, smeje se on kad tražim od njega da mi ispriča više toga.

Denis, četrdesetrogodišnjak sa ženom i sinom – i piljarnicom koju je držao pre rata – počeo je da vozi kombi oko Hersona deleći hranu i tražeći usput obaveštajne podatke.

On i Oleg su takođe sakupljali oružje, spremajući se da se pridruže borbama za oslobođenje Hersona čim Ukrajina pokrene kontraofanzivu koju su svi očekivali.

Umesto toga, njih dvojica su uhapšeni i mučeni.

Tražila sam od ruskog FSB-a da objasni šta se desilo sa tim i drugim ljudima. Nisu mi odgovorili.

Bilo je pola noći kad je Oleg prvi put ponovo video Denisa, a tada je već ovaj jedva hodao i borio se za vazduh.

Uprkos tome, čuvari su ga i dalje tukli.

„Udarili su ga u međunožje, potom u lice, potom su dvojica uzeli palice, svukli mu pantalone i počeli da ga tuku oko bubrega“, kaže Oleg, prisetivši se kako je traka kojim je bila zalepljena vreća na njegovoj glavi popustila dovoljno da može da vidi.

„Bilo je očigledno da su mu probušili pluća i da je teško povređen“, kaže on.

„Ali da su mu pomogli na vreme, njegova smrt je mogla biti izbegnuta. To je strašno.“

Osamnaestog aprila oni su prebačeni u objekat na Krimu i narednog dana Denis je konačno odveden u vojnu bolnicu, gde je Oleg bio siguran da će se on oporaviti.

Prvi put kad je porodica Denisa Mironova saznala za njegovu smrt bilo je više od mesec dana kasnije, kad je ovaj vraćen u Ukrajinu u sklopu razmene tela.

Short presentational grey line

BBC
Nada se rađa u ruševinama: Kako Ukrajinci renoviraju razrušene domove
The British Broadcasting Corporation
Short presentational grey line

BBC

Mnogi ljudi su napustili Herson iz bezbednosnih razloga ubrzo pošto su Rusi preuzeli kontrolu nad gradom.

Vlada u Kijevu nedavno je pozvala preostale da se evakuišu, upozorivši ih da se bliži vojna operacija za vraćanje regiona pod njenu kontrolu.

Ali izaći odatkle nije lako.

Ruski zvaničnici ograničavaju broj vozila koja smeju da pređu preko linije fronta i dozvoljavaju samo jednu rutu ka teritoriji pod kontrolom Ukrajinaca, put koji vodi na sever do Zaporožja.

Brojni vojni kontrolni punktovi na tom putu onemogućuju da se tu kreću vojno sposobni Ukrajinci.

Čak i žene i deca moraju da čekaju nedeljama na slobodno mestu u autobusu za evakuaciju ili moraju da plate ogromnu cenu za sedište u privatnom automobilu.

Ali stotine ljudi i dalje beže svakog dana, silazeći iz autobusa ili se iskobeljavajući iz natrpanih, zagušljivih automobila pred suton na parkiralištu supermarketa koje služi kao prihvatni centar za one koji su bili prisiljeni u izgnanstvo u vlastitoj zemlji.

Odrasli ljudi deluju iscrpljeno, osmesi dece su bojažljivi, kao da nisu sasvim sigurna da li su već bezbedna.

Para šiklja ispod haube plave lade kao da će svaki čas da eksplodira.

Nakon bezbednosnih provera, volonteri nude hranu i odeću, a za neke dolazi do ponovnih susreta u suzama sa rodbinom koja ih čeka.

Internally displaced people

BBC
Ljudi koji beže sa teritorije pod ruskom okupacijom stižu u Zaporožje

Ne možemo da putujemo u Herson otkad je okupiran, ali raspoloženje u ovoj masi otkriva nam prilično mnogo o tome kakav je tamošnji život.

Čak i na teritoriji pod kontrolom Ukrajinaca, ljudi su oprezni kad treba da govore.

„Hoće li Rusi ovo videti?“, žele da znaju neki od novopridošlih pre nego što se nađu pred kamerom ili ako im čak samo snimam glas.

Drugi samo odmahuju glavama dok im prilazim i okreću se od mikrofona.

„Teško je tamo, Rusi su svuda“, kaže mi Aleksandra, cupkajući bebu Nastju na kolenu na zadnjem sedištu auta.

U šatoru za pomoć starija žena stoji sa dve putne torbe kraj nogu i deluje izgubljeno i usamljeno.

Boreći se sa suzama, Svetlana mi govori da je pobegla iz Hersona zato što su joj živci popustili, ali je njen muž odbio da pođe s njom.

„Rekao je da će čekati da ukrajinska vojska dođe i oslobodi nas“, kaže ona.

Kako noć počne da pada i kreće da pristiže više vozila, čovek priznaje da njegova vlastita porodica ne beži samo od projektila.

„Znamo da ljudi nestaju, to je istina“, kaže mi on, ne otkrivajući kako se zove. „U Herson se ne izlazi napolje po noći.“

Poster reads: Zaporizhzhia land of death to the occupiers

BBC
Poruka na plakatu pokreta otpora glasi: Zaporožje, zemlja smrti za okupatore

Opasnost od granatiranja povećala se poslednjih dana, sa obe strane južne linije fronta.

U Mikolajivu dani obično počinju sa eksplozijama od četiri ujutro: dole južno, ruske lokacije sa kojih se lansiraju rakete toliko su blizu da se prva sirena za vazdušnu opasnost oglašava tek pošto prvi projektil već udari.

Jednog jutra, dok smo se krili u podrumu našeg hotela, prebrojala sam najmanje 20 eksplozija u gradu, neke dovoljno blizu da zatresu čitavu zgradu.

Kad je prošao policijski čas, zatekli smo obližnju školu u ruševinama, ljuljaške na igralištu prekrivene debelim slojem sive prašine od srušenog zida fiskulturne sale.

Ruined buildings in Mykolaiv

BBC
Uništena regionalna administrativna zgrada u Mikolajivu

Ali i ukrajinski napadi su se pojačali, i po broju i po intenzitetu, nakon što je moćnije oružje koje je poslao Zapad stiglo u region i počelo da pravi razliku.

Stanovnici u gradu Hersonu zabeležili su više napada na ruska skladišta municije.

Mostovi preko Dnjepra, uključujući Antonovski, takođe su pogođeni više puta, prekinuvši ruske rute snabdevanja.

Mogao bi da se bliži početak kampanje za ponovno zauzimanje Hersona.

Saša veruje da su mnogi od onih koji su ostali u gradu spremni da ostanu i da se bore; oni sa kojima sam razgovarala kažu da je podrška ruskoj vlasti minimalna, a pretresi, hapšenja i premlaćivanja samo su je još više smanjili.

„Kad vojska bude počela da napada, ljudi će biti spremni i pomoći će“, kaže Saša.

Nakon njegovog vlastitog brutalnog iskustva u ruskom pritvoru, Oleg se već vratio na južni front da se bori za svoj rodni grad, rame uz rame sa ukrajinskom partizanskom vojskom.

„Mogu da uzmu zemlju, ali ne mogu da uzmu ljude“, kaže on.

„Rusi nikad neće biti bezbedni u Hersonu, zato što ih ljudi tamo ne žele. Ne vole ih. Neće ih prihvatiti.“

Fotografije: Sara Rejnsford. Pratite Saru na Tviteru


Sirotišta u Ukrajini: Deca vezana provode dane u krevetu
The British Broadcasting Corporation

Pratite nas na Fejsbuku,Tviteru i Vajberu. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari