Povezujući tako pojam političke promene sa pojmom pokrenutog tela, sa duhom oslobođene telesnosti, ljudskosti, ukazala je na ključ skrivene specifičnosti atmosfere nekih gradova.

Potreba, čak “ čežnja za HODANJEM“, je fenomen po sebi u modernoj epohi. To je odnos prema stvarnosti u velikim gradovima, brojnih žitelja i dinamičnih promena. Zato protestne šetnje Beograđana, trajući sada već šest meseci na ulicama , i pored težnje vlasti da ih potceni i marginalizuje, nisu uzaludne.

Takav grad pokretnog duha je Beograd.

Da hodanje ima svojstva “ individualne revolucije“ oslobađanjem percepcije u modernoj metropoli , pominje V. Benjamin koračajući ulicama Pariza i otkrivajući „čuda slobodne svesti“, srodno beogradskim protestnim šetačima.

Oni spontano, osim pobune protiv autoritarne vlasti, činom hodanja , poput fizičkog dijaloga sa gradom, nastoje da Beograd obznane otvorenim i slobodnim mestom za sopstvene građane, kad to nisu institucije, Gradska Skupština…

Tako grade duh kulture budućnosti, aktivnog života u pokretu. Odbijajući ulogu posmatrača, konzumenata ponuđenog, čine sebe dnevnom stvarnošću sopstvenog grada. Naslovivši svoju knjigu Budućnost je naša stvar, De Ružemon, piše da je pogubno za jedan narod „… priklanjanje „nužnostima“ i odbijanje slobode moralnog izbora i političke odluke.“

Autorka je pisac knjige „Beograd kao autobiografija“

Povezani tekstovi