Aleksandar Vučić na skupu "Ne damo Srbiju": Foto (BETAPHOTO/MILAN OBRADOVIĆ)Prvi hvalisavac Srbije, njen predsjednik Aleksandar Vučić, se 11. aprila 2025. godine, dan uoči početka SNS-ovog skupa nazvanog „Ne damo Srbiju“, pohvalio da je, kako je rekao, imao čast da zajedno sa svojim narodom, rame uz rame s ljudima iz svih krajeva Srbije, tog dana nosi najveću zastavu Srbije u njenoj istoriji. Rekao je i da je zastava dužine 200, a širine 10 m. Ali, avaj… ta velika trobojka em nije najduža zastava Srbije u njenoj istoriji, em nije bila zastava Srbije, nego Rusije. Da, baš tako – zastava Rusije.
Da to pojasnimo. Zastava Srbije i zastava Rusije su identične trobojke, a čija je koja zavisi od načina na koji se zastava postavlja (ističe) i nosi, što je regulisano odgovarajućim zakonskim odredbama. Uprošteno rečeno: polje koje je na zastavi Srbije crveno, na zastavi Rusije je bijelo, a polje koje je na zastavi Srbije bijelo, na zastavi Rusije je crveno – srednje polje je kod obje zastave plavo.
Kada je u pitanju način postavljanja zastave, dva su osnovna i najčešća: horizontalni, pri čemu su polja u horizontalnom položaju te vertikalni, pri čemu su polja u vertikalnon položaju. Kod horizontalnog načina postavljanja, gornje polje je crveno kod srbijanske odnosno bijelo kod ruske zastave. Kod vertikalnog načina postavljanja, lijevo polje, sprijeda gledano, je crveno kod srbijanske odnosno bijelo kod ruske zastave. Kada je u pitanju nošenje zastave, raspored polja je istovjetan kao kod vertikalnog načina postavljanja zastave: sprijeda gledano, lijevo polje je crveno kod srbijanske odnosno bijelo kod ruske zastave.
A kako je na Ćacijadi (kako je SNS-ov skup nazavan i prije nego je započeo) izgledalo razvijanje, a potom i nošenje velike trobojke ulicom kneza Miloša? Veoma pompezno: naprijed su bili bubnjari, a na čelu kolone građana koji su nosili zastavu bio je ministar Siniša Mali, Vučićev posilni. Pri nošenju građani su se smjenjivali, jer su mnogi željeli da makar nakratko u rukama osjete zastavu, taj najveći simbol državnosti. Zastava je nošena tako da je, sprijeda gledano, bijelo polje bilo na lijevoj strani. Dakle, bila je to ruska, a ne srbijanska zastava. Taj svojevrsni gaf ne može umanjiti ni to što je u pitanju zastava bratske Rusije, kako nemali broj rusofila u Srbiji iz milja tepa Putinovoj imperiji. Jer, čak ni njima, rusofilima, nije „košulja bliža od potkošulje“ (Rusija od Srbije). Kada se zastava pojavila ispred Pionirskog parka (sada Ćacilenda), njenom nošenju pridružio se i sam Aleksandar Vučić, koji nije krio osmijeh s lica, ne sluteći da mu je u rukama tuđa zastava.
No, nisu samo Beograđani bili očevici svojevrsne „transformacije“ velike državne trobojke u rusku. Priušti se to i žiteljima s onu stranu rijeke Drine. Banjolučani to, kao po nekom pravilu, mogu vidjeti svake godine prilikom nošenja velike zastave Republike Srpske (u stvari srbijanske trobojke) u svečanom defileu povodom proslave 9. januara, Dana Republike Srpske, što se može lako provjeriti na internetu. Bilo je tako i ove godine, kada je defile bio upriličen u noćnim satima. I u Istočnom Sarajevu se povodom pomenute entitetske proslave nosi 527-metarska trobojka, ali i ona kao ruska. Prije dvije godine, nošenje zastave u ovom gradu pripomogli su Vučićev štićenik i entitetski predsjednik Milorad Dodik te srbijanski ministar Ivica Dačić i još nekolicina visokorangiranih entitetskih političara. I Dodik s osmjehom na licu. Ni on ne sluteći da se zastava nosi na način kako to sa svojom zastavom čine Baćuške u svojoj zemlji. Ni Srbima u Crnoj Gori, kada je nošenje srbijanske trobojke (a to baš i nije tako rijetko), nije svojstveno da zastavu ispravno nose. Najčešće je i oni okreću naopako, čineći je tako ruskom.
Potpuno je neobjašnjiv taj gaf s trobojkom u Beogradu, kao i oni mnogobrojni gafovi u Banjoj Luci, Istočnom Sarajevu i Crnoj Gori. Jer, kako to u Beogradu reče Vučić, trobojka nije samo simbol nego i srce Srbije. A s takvom zastavom, onda, treba postupati s dužnom pažnjom. Kako to da organizator pomenutog skupa u Beogradu nije zavirio u srbijanske zakonske odredbe koje se odnose na postavljanje i nošenje trobojke. A u te odredbe, kada već nemaju vlastite, mogli su zaviriti i oni koji su organizovali svečani defile u Banjoj Luci, odnosno oni koji su organizovali nošenje dugačke zastave u Istočnom Sarajevu.
Jer, da su to učinili, „sve bi im se samo kazalo“, kako onomad u jednoj svojoj pjesmi reče Kemal Monteno. Naime, tu bi mogli vidjeti da je čak propisano da se kod polaganja zastave podužno na odar crveno polje mora nalaziti na lijevoj strani sprijeda gledano. A mogli su i „prošarati“ internetom pa i tu očigledno (fotografijom) vidjeti kako Rusi nose svoju trobojku – bijelo polje je na lijevoj strani sprijeda gledano. Mogli su se, u krajnjem slučaju – zanemarivši sopstvenu inteligenciju – za pomoć obratiti i vještačkoj inteligenciji. Tada bi, pod uslovom da je pitanje dobro formulisano, samo u nekoliko sekundi dobili odgovor. Ja pitao: „Kako se ulicom nosi srbijanska a kako ruska zastava-trobojka, odnosno koje boje je traka s lijeve strane sprijeda gledano?“. Vještačka inteligencija odgovorila: „Kada se nosi srbijanska zastava , crvena traka je s lijeve strane, a kada se nosi ruska zastava, bijela traka je s lijeve strane.“
No, bilo kako bilo, ispade da se u „srpskom svetu“ (termin osmislio Aleksandar Vulin, vječiti Vučićev ministar) crveno-plavo-bijela zastava nosi onako od frljoke pa ako se ovariše, dobro i jeste. A ako ne, nikom ništa…nema odgovornosti. Jedno pitanje nameće se samo po sebi: da li se slični gafovi sa zastavama kao državnim simbolima mogu vidjeti i u drugim državama čije se zastave razlikuju samo u načinu postavljanja i nošenja? Ne vjerujem. Prosto je teško zamisliti da bi se na nekom važnom skupu, na primjer u Irskoj, moglo desiti da se državna zastava nosi naopako, jer bi u tom slučaju ona bila identična državnoj zastavi Obale Slonovače. Ili, drugi primjer – da se poljska državna zastava nosi naopako, u kom slučaju bi ona bila identična državnoj zastavi Monaka. Sličnih primjera ima još.
Ne znam, možda bi se SNS-ovcima mogla i oprostiti blamaža sa zastavom. Imali su oni mnogo posla oko organizacije skupa u Beogradu. Trebalo je obezbijediti te silne autobuse za prevoz „naručenih“ učesnika skupa pa čak autobuse i za one koji su „pješačili“. Trebalo je mnogima obezbijediti i džeparac, zatim nabaviti i montirati one bijele šatore, organizovati dolazak traktora (većinom bez registarskih tablica)… Da ne govorimo o nabavci tona hrane (specijalitet je bila pljeskavica), hektolitara i hektolitara pića (nije manjkalo ni alkoholnog) i čega sve ne. Ipak, velika narodna zastava Srbije zaslužila je veću pažnju onih koji su odlučili da je nose ulicom kneza Miloša.
Autor je građevinski inženjer, rodom iz Banjaluke, trenutno u Švedskoj
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
