Doktor za laku noć 1Foto: Privatna arhiva

Nastup doktora Branimira Nestorovića na konferenciji za štampu od 26. februara postao je opšte mesto, zato ovaj tekst na samom svom početku ulazi u rizik da ostane nepročitan, da pažnja smorenog čitaoca već s prvog pasusa odmah sklizne u stranu, kao pogled s ružnog lica.

I sve to uz potpuno ispravnu konstataciju-pitanje: dokle više o šopingu u Milanu i najsmešnijem virusu, zar o Nestoroviću nije već sve ispričano, i to sto puta!?

E pa ovako, o doktoru Nestoroviću možda i jeste sve rečeno, ali o fenomenu koji se može nazvati njegovim imenom još uvek nije.

Dakle, ne zanima me on kao doktor i profesor, pa ni kao građanin Srbije, slobodan da priča šta mu je volja, niti želim da analiziram njegove stavove i mišljenja o koječemu (mada ću neke od njih neizbežno pomenuti), ono na šta želim da se osvrnem jeste doktor Nestorović kao društvena pojava.

A to znači da reflektore s njega premestim na nas, jer mi smo, a ne on, odgovorni za to što u Srbiji jedan pulmolog pričajući uglavnom koještarije može za nedelju dana da postane medijska zvezda, nezaobilazni TV lik koji je prisutan svuda, od jutarnjih pregleda štampe i čavrljanja posle nedeljnog ručka, sve do programa u kasnim satima.

Pošto svi dobro znamo da je reč o emisijama koje, citiram: „narod voli da gleda“, nema druge nego da priložim i zaključak: da nema nas, ovakvih kakvi jesmo, niti bi Nestorović imao kome (sve ovo) da priča, niti bi Vučić imao nad kime (ovako) da vlada.

Za procenu validnosti ovog zaključka najpre moramo da se saglasimo oko odgovora na dva pitanja; prvo, da li je gospodin doktor zaista izrekao gluposti na navedenoj konferenciji za štampu, a jeste, i drugo, da li je ipak nastavio da se pojavljuje kao da se ništa nije desilo, što opet jeste.

Potvrdan odgovor na prvo pitanje zavisi od lične interpretacije, ali o tome se već izjasnio veliki broj ljudi, pa se usuđujem da kažem da smo oko te stvari blizu opšteg konsenzusa.

Odgovor na drugo pitanje nije vezan za subjektivna tumačenja, dovoljno je obaviti i grubi uvid u TV programe – naravno, uključiv i one koji su na granici gledljivosti (gadljivosti) – da bismo se uverili kako je prisustvo dr Nestorovića u srpskim medijima zaista samo dobilo na intenzitetu; i još ga dobija.

To su polazne činjenice, međutim, u njima se ova društveno-medijska (nus)pojava samo nazire.

Fenomen postaje jasan tek ako i priznamo da je većina nas očekivala da posle onoga što je pre pandemije izgovorio Nestorović neko vreme bude odsutan; iskazano korona rečnikom, da bude socijalno distanciran i da malo „odleži“ u (medijskoj) izolaciji.

Ovo očekivanje jeste bilo zdravorazumsko, ali pošto se sve dešava u Srbiji, ono je pre svega naivno.

Recimo, meni kao jednom naivnom građaninu, bilo je logično da uvek budni medijski savetnici predsednika Vučića (koji, inače, i sam veoma malo spava) odmah predlože privremeno sklonuće šarmantnog doktora, barem dok ne utihnu odjeci izgovorenih gluposti (čitaj: dok se sve ne zaboravi).

To mi je bilo logično i s obzirom na činjenicu da je Nestorovićev nesmotreni govor bio tanak led čak i za predsednika Vučića, na koji se ovaj prilično nevešto navukao, smejući se na temu zbog koje će samo nekoliko dana kasnije gotovo zaplakati.

Još jednom se, međutim, pokazalo da moja logika i logika društva u kojem živim ne stoje na istim kolosecima, Nestorović ne samo da nije bio udaljen, već je bio i ohrabren da mirno nastavi tamo gde je stao.

Njegova usmena rehabilitacija svela se na jednu laž koju nam je predsednik lično, oči u oči, plasirao, mirno rekavši da ono što smo svi čuli nije nikada bilo izgovoreno. Posle toga Nestoroviću je samo ostalo da produži da priča sve i svašta uzduž i popreko vaskolikog srpskog medijskog vilajeta.

U vreme kada su ionako zbunjeni građani Srbije prolazili put od melodramatičnog moljakanja od strane političara, preko kontradiktornih preporuka lekara, sve do oštrih mera i zabrana serviranih i od jednih i drugih, doktor Branimir Nestorović je uživao u svojim medijskim momentima, u početku samo kao prevodilac na narodni jezik onoga što su rekli drugi (ozbiljni) doktori, ali nedugo zatim i kao tumač snova i komentator svega na nebu i na zemlji.

Njegove priče su ubrzo postale nalik slavsko-kafanskim monolozima kojima su Srbi i te kako skloni, toliko da ova vrsta umotvorina postaje legitmni deo srpskog nematerijalnog nasleđa; u njima sve vrvi od kristalnih lobanja, piramida od istog materijala, Teslinog tajnog oružja, lajf koučinga i mudrovanja svake vrste, a sve je garnirano živopisnim gafovima u kojima se mešaju i ljudi i vekovi.

Kada se ova Nestorovićeva pojavljivanja na televiziji osmotre i kontekstualno, a posebno sa stanovišta onog njegovog prvog nastupa (koji, uzgred, nije ni bio najgori), onda čitava priča liči na još jednu neslanu šalu koju nam je priredila vlast, na novo otvoreno podsmevanje narodu jedne još uvek nedovoljno prosvećene zemlje.

I baš tu, na pitanju opšte prosvećenosti, padamo mi, građani Srbije, bez kojih fenomen Nestorović ne bi ni postojao.

Na stranu njegove preporuke za šoping u Milanu (ili za poslednji krug u Monci, sve zavisi) i to što je oprost tog greha dobio s najvišeg mesta, sve su to već viđene epizode jeftinog glumišta naprednjačke vlasti; ono što peče (i treba) jeste činjenica da je doktor Nestorović postao popularan.

Koliko god da mi je teško da to priznam i izgovorim, ovaj stručnjak  za sve, čovek koji se pita i sluša, trendseter iz profesorskih redova, doktor za dobro jutro i laku noć (pameti), našem sluđenom narodu prija, ali bukvalno.

Spremnost kojim su naši mediji dočekali ovog novog rijaliti junaka iz akademskog sektora istinski imponuje, što samo potvrđuje prethodnu tezu o njegovoj slavi.

Po oprobanom metodu ubacivanja svih sladunjavih sadržaja u što većim količinama, a bez obzira na to koliko mogu biti i društveno štetni, fenomen Nestorović se munjevito proširio i za tili čas postao novi delić grandiozne mašinerije za oblikovanje svesti građana Srbije.

To je, da podsetim, ona mašina koja mrežu informisanja Srba već godinama plete od poluistina i negativnih emocija, kojom se lako lovi gledanost, ali po veoma skupoj ceni, budući da se opštenarodni vrednosni sistem održava u nacionalističkom glibu, jer dolazi do produbljivanja društvene netolerancije svih vrsta i zbog toga što sve ono što u našem društvu ne valja danas dobija realnu šansu da sutra bude još gore.

A uz sve to ide i naša kolosalna nesreća da je baš takva životnjsko-medijska farma potrebna vlasti.

Neka opozicija odluči o bojkotu kako joj drago, ja pozivam na bojkot svih pojedinačnih i grupnih medijskih zatupljivača u Srbiji.

Dok god su oni u pozitivnom fokusu narodne pažnje sve promene o kojima sanjamo, među snovima će nam i ostati, a mi ćemo se i dalje samo iščuđavati nad time šta nam se dešava.

Evo, sačekajmo i taj drugi talas pandemije i poslušajmo dr Nestorovića (ili nekog drugog u njegovoj ulozi, svejedno), možda nam predloži i socijalno distanciranje tipa obraz uz obraz, ne znam, na narodu će biti da opet na sve pristane. Podsmevam se, nego šta!

Autor je redovni profesor Rudarsko-geološkog fakulteta i dopisni član SANU

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari