Interesna koalicija na vlasti 1Foto: FoNet/ Dragan Antonić

Pre nekoliko dana su me novinari jednog beogradskog dnevnog lista pozvali i pitali za stav o delovanju i udruživanju srpske opozicije, kao i potezima koje treba da povlači Demokratska stranka Srbije, stranka kojoj pripadam.

Poziv me je iznenadio. Ja, naime, nisam javna ličnost, običan sam član stranke, nemam u njoj nikakvu funkciju, i moj je stav samo moj. Nikoga ne obavezuje, ničiji puls ne ispipava, ništa ni ne nagoveštava. Izjavu sam dao, a ona nikada nije bila objavljena. Rečeno mi je da je „previše opoziciona“.

Kada su, u gradskim prepričavanjima, novinari „Danasa“ za ovu zgodu i moju izjavu čuli, ponudili su mi da isto to što sam neimenovanom dnevnom listu već rekao ponovim, nešto šire, u tekstu. I dalje ne shvatajući čemu toliki interes za ono što ja kao pojedinac mislim, prihvatio sam njihov poziv.

Moje je uverenje da je politika koja se u Srbiji vodi od 2008. godine do danas strateški pogrešna politika. Verujem da je put u Evropsku uniju besmislen, da Srbiji koja i inače tamo neće nikada ući, tamo nije ni mesto. Unija ubija slobodu i tiho porobljava svoje članice, oduzimajući im pravo na sopstveni, makar i pogrešan stav. Unija je nesposobna da reši neke od osnovnih problema koje tište njene građane, a u situacijama poput izbegličke krize ne može da pokaže minimum ljudske solidarnosti. Unija ni sama nije slobodna, pošto, a to se najbolje vidi na primeru sankcija Rusiji, zapravo sprovodi politiku Vašingtona. Moje je uverenje i da se u Srbiji od 2008. godine vodi pogrešna kosmetska politika.

Politika SNS-a koja je proterala srpsko pravosuđe i zdravstvo sa Kosova i Metohije, potpisujući Briselske sporazume, samo je nastavak i istovetna politika onoj koja je tvrdila da su Kosmet i EU dva odvojena koloseka, koja je dovela EULEX i isključila Ujedinjene nacije. Danas u Srbiji vladajuća politika želi i forsira neko nedefinisano „razgraničenje“, a nema hrabrosti da jasno i glasno kaže šta taj predlog podrazumeva, ni građanima, ni poslanicima, makar na zatvorenoj sednici. Taj strah govori dovoljno. U Srbiji je danas javnosti, pres klipinzi svedoče, važniji početak rijalitija nego vek od proboja Solunskog fronta, u Srbiji se danas vlast busa u patriotske grudi, a ne smeta joj spomen ploča Aćif Efendije u Novom Pazaru, ni američki ambasador kada ustvrdi da su „Srbi šizofren narod“. Nije zvanična država Srbija obeležila ni osamsto godina krunisanje Stefana Prvovenčanog, ni dvesta godina NJegoša, ni vek od Bregalnice. To je Srbija danas. Srbija koja je u ratu sa sopstvenom statistikom zato što, kako god da se meri, ona ne daje onaj procenat nezaposlenih koju vlast propagira. Jer, pola miliona od dva i po miliona nikako nije 12%. Srbija u kojoj dnevni listovi ne žele da objave čak i naivne umerene izjave zato što su „previše opozicione“. Srbija u kojoj je vlast isisala slobodu iz najvećeg broja medija. I mogao bih još naširoko i nadugačko da pišem o svemu što nas okružuje. Svi sve vide. Ali, ko je u Srbiji, u parlamentu, u Vladi Srbije, na vlasti? Koga treba na izborima promeniti, kako bi se promenila politika? Na vlasti je koalicija koja nije ideološka, već interesna. Koalicija u kojoj su pro-NATO i pro-ODKB stranke, levičari i monarhisti, oni koji su za poštovanje Ustava i njegovu brutalnu izmenu. U kojoj su oni koji se sa nostalgijom sećaju devedesetih i oni koji su se protiv vlasti devedesetih borili. Spojila ih je vlast. Ideologije im se znatno razlikuju. Naredna vlast u Srbiji mora da vodi drugačiju politiku. NJu mogu da vode, tu promenu mogu da ostvare samo ljudi koji imaju drugačija uverenja, i u životu, i u kampanji. Ne verujem, zbog toga, da je režim moguće smeniti likom u ogledalu vladajuće koalicije, već samo ideološkim koalicijama programski srodnih stranaka, sa novim ljudima. Mutnu vodu različitih stavova vladajuće koalicije koji se menjaju iz dana u dan je moguće zameniti samo kristalno jasnom politikom, ne opštim mestima. Mora se biti drugačiji. Ako vlast uvodi verbalno nasilje u javni život, opozicija mora da bude drugačija. Ako vlast napada lično, opozicija mora, bez trunke mržnje, da govori samo o razlici u mišljenjima, da kritikuje argumentovano. Ako vlast preti, opozicija to ne sme da čini. Mora se, ma koliko to nekada bilo ljudski teško, biti različit.

Autor je član DSS

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari