Izborne manipulacije

Sve izborne karte su u njegovim rukama i slobodno tvrdim da bi i moja bakica, neuka ali riječita žena, sa ovakvim adutima pobjedila opoziciju na izborima.

Ovako provokativnu tvrdnju valja i obrazložiti. Pritom, ne potcjenjujemo Vučića, naprotiv, on je jedan od najvještijih političara na našem i širem prostoru u domenu osvajanja vlasti i moći.

Njegovo postepeno ali uspješno uzdizanje u neprikosnovenog vladara gotovo da je izazov za ozbiljnu političku studiju. Njegova sposobnost je nesumnjivo dobra, ali dobra samo za njega, a porazna za društvo.

Vučićeva izborna moć počiva u – sferi javnosti na kontroli medija i manipulisanju javnim mnjenjem te – u sferi tajnosti na korištenju državnih resursa u podizanju izborne moći.

Pa da ukratko pojasnimo zbivanja i pojmove u ovim sferama, što bi i trebao biti nekakav posao političkog analitičara a ne samo navijanje za svoj tim u TV debatnim emisijama.

Počnimo od jednostavnih istina a prva glasi da se vlast dobija samo na izborima. Onim demokratskim. Međutim, u periodu između izbora vlast učvršćuje ili gubi legitimitet kroz javno mnjenje. Ako u društvu ne postoji slobodno javno mnjenje, sloboda informisanja i društveni dijalog onda ta vlast nema demokratski legitimitet.

Prvenstveno zbog činjenice da je u takvoj atmosferi lako manipulisati glasačima i naštimati izbore. Posebno u zemljama bez veće demokratske tradicije gdje je vlast gotovo nepobjediva i nesmjenjiva kad ima javno mnjenje i medije iza sebe.

Osnovni okvir za demokratsko društvo i slobodne izbore su slobodni mediji. Preduslov za oslobađanje medija je uklanjanje autokratskog i stranačkog tutorstva u medijima, posebno onim sa nacionalnom frekvencijom.

Demokratska javnost je ovo prepoznala i sa razlogom traži smjenu REM-a i redifinisanje uloga medija sa nacionalnom frenkvencijom. Spontan je i zahtjev za ukidanje tabloidima i pinkovskim televizijama fiskalnih i drugih privilegija.

Traži se i sankcionisanje za napisane neistine i prljavu propagandu. Razumljiv je i zahtjev da ove medije treba klasificirati kao stranačka glasila i promovisati u široj javnosti kao primitivni i lažljivi medij. Kao i čitav čitav niz drugih mjera, ali bez zabrana.

Slijedeći korak je izgradnja slobodnog javnog mnjenja, što i jeste centralna tema svakog ozbiljnog diskursa na temu politike i društva. Današnji autokratski političari ne deklarišu se protiv slobodnog javnog mnjenja, oni jednostavno kontruišu svoje javno mnjenje pa ga onda proglase slobodnim.

Za ponavljače i nosioce lažnih diploma da pojednostavimo definiciju javnog mnjenja – u pitanju je zdrav rezon društva o pojavama i zbivanjima oko sebe. Inače je moguć samo u slobodnom društvu. I to onda kad država prestane gušiti javnost i medije. Javno mnjenje jednostavno služi tome da javnost formira mišljenje o nečem i izvan presudnog uticaja vlasti.

Javno mnjenje, između ostalog, automatski skida sa programa pevaljke koje broje krvna zrnca, bojkotuje utakmice reprezentacija koja iza sebe ima stranačko rukovodstvo, ne dozvoljava javnu promociju kriminalaca, diskvalifikuje kao demokrate one koji bi da zabrane pisanje ijekavicom u Srbiji, itd.

Javno mnjenje ne samo da sankcioniše laži političara nego objašnjava narodu štetnost takvih laži. Jer narod nekad i voli da se laže. Kad su mog tetka pitali koga bi volio da mu govori na sahrani, označio je kao najpogodnijeg komšiju Milu. Zašto njega. Pa, on najbolje laže, rekao je.

Drugi stub moći koji osigurava izbornu pobjedu su razgranate metode korištenja državnih resursa u sticanju izborne premoći. U zemljama koje drže do demokratije nezamislive su kolone autobusa sa zaposlenim državnim službenicima ili plaćenim statistima koji hrle na stranački skup.

Iako se ovi troškovi pravdaju stranačkim budžetima čitaocima ne treba posebno objašnjavati da u krajnjem računu sve troškove snosi država, odnosno svi mi. Drugi primjer, za svakog opozicionara sadašnja UDBA, ili kako se sad zovu, ima dosije koji je na raspolaganju vrhovnom vođi, skupštinskim polemičarima pa i tabloidima. Pa socijalne službe upravo uoči izbora djele pomoć i humanitarne paketiće.

Da dalje ne nabrajamo jer i nije nikakva tajna da je za izbornu pobjedu velikog vladara angažovan cjeli državni aparat, od mjesnih zajednica do ministarstava.

Veći dio ovih aktivnosti je zabranjen i našim zakonima, kao što su zakoni o izboru narodnih funcionera, o financiranju političkih aktivnosti, o Agenciji za borbu protiv korupcije, te na kraju i Krivični zakon. Problem je što zakone o zloupotrebi državnih resursa tumači vlast koja je dobila izbore na osnovu zloupotrebe državnih resursa.