Za ovogodišnji Titov rođendan jedan je naš tjednik tempirao feljton o Jovanki Broz, temeljen na tajnim dosjeima Udbe, koji Titovu posljednju suprugu prokazuje kao nezajažljivog hrčka kad su zlato i dragulji u pitanju, pa ju je navodno i sam Tito uspoređivao s Evitom Peron.
Ako ćemo pojedine režime suditi po hrčkolikim sklonostima prvih dama – Jovanke Broz, Ankice Tuđman i Mirjane Marković – mogli bismo zaključiti da su oni bili manje-više jednaki, a razlike su bile tek u nijansama, ovisno o tome je li prva dama sklonija zlatu i draguljima, neprijavljenim devizama ili skupim monografijama koje nitko ne čita.
Stoga se okrenimo potomcima. Jedan Tuđmanov sin od tate je dobio „Domovinu holding“, drugi tajne službe, a unuk cijelu banku. Milošević je bio još drastičniji, pa nije čudo što mu je cijela obitelj na potjernicama: sin je dobio šverc cigaretama, dok se kći zadovoljila RTV-om Košava.
Za razliku od njih, Titovi potomci nisu dobili ništa, kako u dokumentarcu „Josip Broz Tito“, koji je naša novinska kuća nedavno izdala na DVD-u, pojašnjava Titov unuk i imenjak Josip Broz: „Nismo imali tjelohranitelje ni vozače, vozili smo se autobusom. Imali smo pravo obrazovanje koje nam dopušta da danas živimo normalnim životom. Zarađujemo za život, ne živimo od nekog naslijeđenog novca.“
To je razlika koja se često previđa, a zapravo je ključ i majka svih drugih razlika između onog i ovog vremena, koja uvelike objašnjava zašto Hrvatska i Srbija danas grcaju u nepotizmu i korupciji: onog dana kad su Hrvati/Srbi vidjeli na koji način njihov vođa zbrinjava potomstvo, dakle kad su shvatili da je sve moguće, točno tog dana počeo je ovaj moralni rusvaj s nesagledivim posljedicama, u kojem odrastaju generacije koje i ne znaju da se može drugačije.