Kad doktorka kaže "uobičajeno" 1ilustracija Foto: pixabay / jackmac34

Dragi g. Andrejiću,

Sa zadovoljstvom čitam Vaše kolumne u vikend izdanju „Danasa“, makar onoliko koliko mi vreme dozvoljava, budući da mi usled poslovnih obaveza neretko i PDF izdanje dragog lista deluje nedodirljivo.

Prateći Vaš rad, posebno uživam u tekstovima koji se dotiču teme gramatike i pravopisa koji su u velikoj meri devastirani u našem društvu, čega smo svakodnevno svedoci.

Hvala Vam što ste svetla tačka u tom beznađu i što ne dozvoljavate da, ma koliko se neki trudili, oni ne nestanu sasvim kao bitan element novinarskog stila.

Nadam se da nisam među retkima koji drže i do forme a ne samo suštine, premda sam svestan da sam već odlukom o započinjanju ovog pisma izrazio sumnju u to.

Dva su razloga što sam se na to odlučio, po jedan pozitivan i negativan, premda ničim u međusobnoj vezi.

Krenuću od prvopomenutog jer sam željan više takvih u svakodnevnom diskursu. Sa zakašnjenjem sam pogledao kratak dokumentarni film novinarke N1 Jovane Zorić snimljen u kovid bolnici na Bežanijskoj kosi.

Uz divljenje autorki na njenom angažovanju i svu surovost okolnosti pod kojima je radila, akcenat ovom prilikom stavljam na jednu od izjava doktora.

Iako u osnovi apsurdno što je došlo do toga da ovakve primere uopšte treba pominjati, oduševila me je dr Jelena Veličković završavajući: „Nosite maske, da bismo mi mogli da skinemo skafandere, ovaj grozan najlon u kome se nalazimo. I da konačno malo odmorimo respiratore, da čekaju neka mirnija vremena i svoju namenu koju uobičajeno imaju.“

Držim da je celo njeno izlaganje u svakom smislu vredno respekta i da je, uprkos težini posla i pritiskom sa kojim se suočava, ovom prilikom upotrebila reč UOBIČAJENO, umesto već potpuno (pogrešno) uvreženog obično.

Došli smo dotle da se na takve pogreške više ni ne obraća pažnja, uprkos činjenici da bi, ako se ne varam, trebalo da je „uobičajeno“ ono što se odnosi na najčešće, na opštu namenu ili široko prihvaćenu svrhu, a da je „obično“ ono što je jednostavno, prosto.

S drugim primerom susreo sam se nekako sinhrono sa prethodnim, budući da se polemika oko opravdanosti promena naziva ulica u Beogradu u više navrata dotakla Blagoja Jovovića i njegovog (ukoliko je zaista njegov!) neuspešnog atentata na Anta Pavelića baš u isto vreme.

Kao i mnogo puta ranije u kojima sam čuo kako se muška imena koja se završavaju slovom „e“ u genitivu izgovaraju isto kao njima slična na slovo „a“, zapitao sam se šta je razlog tome.

Tako smo svakog dana svedoci da više ne vidimo Vlada Divca, već Vladu Divca, te da je u ogromnoj većini slučajeva u medijima ovih dana podsećano na napad izvršen na Antu Pavelića, umesto na Anta Pavelića.

Saglasan sam da za pomenute nema nedoumica kakvo im je pravo ime, ali za osobe koje nam nisu znane može je biti.

Iako sam svestan da je usvojeno nekoliko izmena Pravopisa srpskoga jezika u odnosu na onaj iz 1993. koji sam učio kao osnovac, kao i da je jezik „živa stvar“ (kako se u argumentaciji često može čuti), neretko se zapitam jesu li sve promene nužne samo da bi se uskladile sa govornim jezikom (većine). Ide li se tu linijom manjeg otpora?

I kako to utiče na naš nacionalni identitet? Premda sam svestan da je ovo potonje retoričko pitanje.

Uz nadu da je ovo pismo vredno Vaše pažnje, najsrdačnije Vas pozdravlja i zahvaljuje mlađi kolega želeći svako dobro u životu i daljem radu čijim se plodovima unapred radujem.

Autor je novinar i predavač

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari