Medijska kampanja povodom „stote olimpijske medalje za Srbiju“ u zasenak je bacila sjajan uspeh jedne sportistkinje, a ponovo potencirala tragično pitanje identiteta, sa kojim srpsko društvo nikako da izađe na kraj. Jer, tvrditi sasvim odgovorno i ozbiljno da su među osvajačima prethodnih srpskih olimpijskih medalja (na olimpijadama na kojima Srbija kao država nije ni učestvovala) i sjajni sportisti i sportistkinje poput Leona Štukelja, veslača splitskog Gusara (1952), Franje Mihalića, Ozrena Bonačića, Đurđe Bjedov, Miroslava Cerara, Mate Parlova ili Krešimira Ćosića (da pomenem samo neke) nije samo ordinarna glupost – to je i uvreda za zdrav razum.

Naravno, ostaje činjenica da je Srbija u Međunarodnom olimpijskom komitetu pravna naslednica nekadašnje Jugoslavije, ali ova činjenica ne bi trebala da služi za lečenje nečijih bolesnih frustracija. Podsetiću da je Srbija, kao jedina od nekadašnjih jugoslovenskih republika, samostalnost stekla ne tako što su se njeni građani za to slobodno izjasnili na referendumu, već tako što se Crna Gora odvojila od (ili izašla iz) Državne zajednice. Dakle, Srbija je postala nezavisna samo zato što niko sa njom nije hteo da živi.

Sport je jedan od bitnih nosilaca etničkog identiteta kada se prenese na nivo nacije ili države. Kao takav, sport može služiti i kao važan kohezivan faktor, ali i kao činilac uspostavljanja identiteta. Na primer, Rusija je, uz poštovanje i podsećanje na uspehe nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, „podvukla crtu“ 1991, i računa kao ruske medalje samo one osvojene posle toga, u zvaničnoj statistici kao ruske (a ne sovjetske) vodi utakmice državnih reprezentacija posle te godine, itd. Baš zbog toga bi sport i u Srbiji mogao da posluži kao kohezivan činilac – a ne samo sredstvo za medijsku kampanju. Ali, da bi se do toga došlo, neophodno je da srpsko društvo počne da traži odgovore o tome šta danas znači biti pripadnik ovog društva – da li je to samo članstvo u nekakvoj „zamišljenoj zajednici“ (Anderson), kontinuitet sa tradicijom, prizivanje mitskih događaja (Smit), ili nešto više?

Sve dok se ova pitanja ne otvore, ni stota, ni sto deseta medalja, a ni pretvaranje Ozrena Bonačića ili Krešimira Ćosića u Srbe, neće pomoći.

Autor je profesor antropologije i naučni savetnik u Institutu društvenih nauka u Beogradu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari