Kako su ljudi postali ljudski resurs 1ilustracija Foto: pixabay / jackmac34

Kada čujem, a to je gotovo svakodnevno u upotrebi, izraz „ljudski resurs“ kod mene izaziva tihi bes i negodovanje.

A sve je počelo sa mojim aforizmom: „Izgubio sam identitet. Postao sam ljudski resurs.“ Takav proces obezličavanja, ponižavanja i dehumanizacije zahvatio je celu planetu, podstaknut odnosno osmišljen liberalnim kapitalizmom.

Ekonomisti, razni menadžeri, a i političari u objašnjavanju i racionalizaciji i profitabilizaciji u funkciji što većeg profita su radnu snagu, odnosno ljude koji učestvuju u procesu proizvodnje, odnosno bilo kakvom procesu koji donosi profit, jednostavno uz ostala dva segmenta stvaranja profita ljude svrstali, odnosno, smatraju ih tehnološkim delom procesa. Deo tehnologije. Jednostavno, ta dehumanizacija i obezličavanje poništavaju sve ono ljudsko što čini čoveka čovekom. Sadašnje stanje doživljavam kao doba faraona i robova koji nose ogromne stene i slažu ih na piramide moćnika.

Samo što se ovde radi o bezočnoj eksploataciji velikog broja ljudi, dovedenih u potpunu ekonomsku zavisnost od strane velikih gazda, da bi se ostvario što veći profit. A nisu ni svesni u kakvo kolo su uvučeni.

Profit je zakon svih zakona i poništava sve ostalo. A mi smo u dvadeset i prvom veku, kada tehnološki razvoj dozvoljava skraćivanje radne nedelje zarad omogućavanja zaposlenim da više vremena provedu u nekim drugim aktivnostima, sportom, kulturom, turizmom i sl. Ali, ne. Sve više se radi i rabi.

Ne kažem da se ne treba baviti kadrovima u okviru planova razvoja i ekonomske stabilnosti, ali ovo gde smo stigli prevršuje svaku meru.

Napravljene su posebne službe koje se bave ljudskim resursima (human resources), gde je prioritet da se zaposleni što više iskoriste. Radno vreme je produženo, pod floskulom „odanosti firmi“ sve se duže ostaje na poslu, razvija se međusobna nezdrava konkurencija, smanjuju godišnji odmori, smanjuje se vreme za privatan život, ljudi se razbolevaju psihički od stalne bojazni da ne ostanu bez posla, ulovljeni u kredite, što još povećava taj latentni strah.

Liči mi sve to na Platonovu Državu, samo što su izbačeni filosofi, a robovi dobili još više obaveza. Dobro, bez prava na život i smrt koji su imali gospodari u Atini, barem ne direktno.

Da li će mladi ljudi imati vremena za ljubav, stvaranje porodice, decu? Bojim se da su šanse sve manje. Koliko li je ljudi izgubilo identitet i postalo ljudski resurs? Reč je o milionima.

Neko će reći da me je vreme pregazilo i da je ovo što se dešava postalo uobičajen način življenja. Neki će reći da sam prepisivao Komunistički manifest. Ništa od toga. Lepši i humaniji svet je ono čemu bi trebalo težiti.

Pandemija je pokazala da upadamo u još goru  poziciju nego je bila. Zakon profita u punoj snazi svoje suštine. Istina je da nema ni nekih lidera koji bi nešto preduzeli da se svet menja.

I na kraju, neki mudri planeri radnu snagu, odnosno kako ih zovu ljudski resursi, jednostavno nazivaju „bio masa“. Zar nije strašno i pogubno?

Autor je aforističar i diplomirani pravnik

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari