Konfuzija vlasti u tri čina

Prvi čin konfuzije je u Ministarstvu spoljnih poslova. Umesto da u disciplinskom postupaku, protiv neposrednog vinovnika i odgovornog lica „slučaja“ , utvrdi odgovornost i sankcije i za one u Ministrastvu koji su, dva nepripremljena i neosposobljena činovnika, postavili na radna mesta sa kojih mogu da ugroze odnose između Srbije i SAD, Ministarstvo se bavi pitanjima primene prava Republike Srbije, na slučaj zahteva SAD, za izručenje državljanina Srbije , za šta je nadležana jedino sudska vlast, a Ministarstvo spoljnih poslova nenadležno i nekompetentno.

Drugi čin slučaja odigrava se u Ministarstvu pravde. Umesto da ovo ministarstvo obezbedi da se o zahtevu SAD za izručenje Miladina Kovačevića, izjasni nadležni sud, ministarka na pitanje novinara o slučaju, upućuje na nenadležno Ministarstvo spoljnih poslova, a njen pomoćnik ili sekretar ministarstva, gospodin Homen, daje o slučaju i oko njega izjave koje doprinose negativnom odgovoru na pitanje o mogućnosti nosilaca funkcija da ostvare svoju misiju.

Jedino sud, nakon sprovedenog postupka, može doneti meritornu odluku o izručenju državljanina Srbije stranoj državi. Prilikom utvrđivanja činjenica za donošenje odluke o izručenju državljanina Srbije stranoj državi, sud slučaj razmatra u kontekstu važećih ustavnih odredbi, pozitivnih zakonskih propisa, preuzetih obaveza iz međunarodnog prava Republike Srbije, kao i primenjujući pravna pravila da niko ne može ostvariti korišćenje prava nakon izvršenih krivičnih dela ili ako korišćenjem svojih prava, nanosi štetu drugome.

Treći čin slučaja odigrava se u Vladi. Pravna država veoma striktno poštuje nadležnosti tri stuba vlasti. Zakonodavna, ali ni izvršna vlast, ne mogu donostiti odluke o izručenju državljana Srbije stranoj državi. Ovim visokim organima vlasti čak nije dopušteno da se upuštaju u pregovore sa stranom državom na temu izručenja, jer je pravno gledano, izručenje pojedinačni akt nasilja prema građaninu države, što je isključiva nadležnost sudova.

Za razliku od srpskih zvaničnika, „druga strana“ – od pretučenog mladića, preko njegovih roditelja, njihovih advokata, suda u državi Njujork, do državnih sekretarki SAD, dobro zna materijalno i procesno pravo vezano za ovaj slučaj. Naravno, ne samo pravo Sjedinjenih Država veći pravne norme u međunarodnom pravu i u pravu države Srbije. Ako je tačno da su se zvaničnici SAD upustili u pregovore sa Vladom Srbije o slučaju Miladina Kovačevića, čini mi se da je rečo dva različita partnerska nivoa, iz koga ništa lepo niti korisno ne može proizaći za Srbiju. Zato mislim da slučaj treba vratiti na pravi kolosek i u sudskom postupku doneti meritornu odluku o zahtevu SAD za izručenje Miladina Kovačevića, uz molbu da ova vlast shvati – da su dosadašnja izručenja, ako ih je bilo bez odluka suda, bila, kako bi to stari Rimljani rekli „injuria“ – kršenje prava, pa makar akt o izručenju potpisao premijer i svi ministri, među njima i ministar pravde.