Lagano umiranje niškog rukometa 1Aleksandar Stankov: Foto privatna arhiva

Vest da je zbog dugova Rukometni klub „Železničar“ izbačen iz lige, nakon što je već bio suspendovan, u Nišu je primljena mirno. Baš kao što Nišava teče kroz grad. Ukoliko tražite, Gugl će izbaciti jednu vest o tome i to je sve. Nema reakcije nadležnih, nema odgovora iz kluba. „Želja“ je u dugovima i izbačen je iz lige. I to iz B lige srpskog rukometa.

 

Možda za mnoge koji danas uglavnom brinu samo svoje brige, sve to i treba da prođe mirno, tiho i bez pompe.

Ali kako Grad Niš može da posmatra nemo dok mu kopni jedan od najtrofejnijih muških sportskih kolektiva u istoriji?

Jasno je da rukomet danas nije sport broj jedan, nije realno nikad ni bio, ali malo je niških klubova koji su u grad doneli toliko trofeja kao „Želja“.

Setimo se i okupljanja na Trgu i utakmica u Evropi, pa i poslednjeg finala Kupa Srbije od pre nekoliko godina.

Paradoks je da je tada u Niš stigao poslednji pehar u kolektivnom sportu u muškoj i ženskoj konkurenciji, neka me isprave sportski novinari ako grešim. Eto, baš takvo je stanje niškog sporta danas. Klub koji je doneo poslednji trofej u grad, sad je izbačen iz B lige.

Setimo se i neke od ranijih sednica niške skupštine kad su se pojedini odbornici vlasti zdušno zalagali da „prodaju“ ideju kako to niko neće da gleda.

Kako to Nišlije ne žele, pa eto nisu dolazili na rukometne utakmice ni kad je cena karte bila 100 dinara.

Prostom dedukcijom je valjda trebalo da shvatimo da nam to i ne treba.

Neki su to i tako shvatili, neki i nismo, ali evo koju godinu kasnije baš oni koji su zagovarali takve teorije mogu da budu ponosni što su zakačili katanac na vrata „Železničara“.

Da li će ga konačno i zaključati, videće se vrlo brzo.

A da teorija da Nišlije to ne zanima ne stoji, pokazala je proslava 100. godišnjice Fudbalskog kluba „Radnički“.

Dugo Trg kralja Milana nije bio tako ispunjen kao na proslavi rođendana fudbalskog kluba. Istog onog kluba koji dok je tavorio u nižim ligama nije mogao da sakupi ni polovinu istočne tribine. Koji i danas, ako ne gostuju beogradski blizanci, ne može da se pohvali impozantnom posetom.

Ali eto, niko na njegova vrata nije stavio katanac. Rođendan je pokazao da u gradu ima mnogo više „meraklija“ koji svoju ljubav ka klubu i ponos na to što je on niški, nose u srcu i ne pokazuju uvek na tribinama. Ali tu su kad treba.

Želja“ je u dugovima. Na pare iz budžeta Niša ne može da računa jer je račun u blokadi pa i ne ispunjava uslove da se nađe u konkurenciji za dodelu sredstava. Sponzore sigurno ne interesuje klub koji je izbačen iz B lige.

Način za opstanak sigurno postoji, ali vide ga verovatno samo najveći optimisti. Da se ostalo pri poštovanju plana unapred pripremljene reorganizacije koji se jedno vreme sprovodio, možda bi sve bilo drugačije.

Klub se tada borio za prva tri mesta u najelitnijoj rukometnoj ligi Srbije.

Glup je onaj ko misli da je ovo skroz nebitna stvar za grad.

To je poseban brend, reklama za turiste, ali i pumpanje lokalpatriotizma.

Jedna od onih nevidljivih sila koja ljude drži u matici, u mestu koje osećaju svojim.

Postojanje takvih gradskih brendova ima mnogo veći značaj od samo sportskog.

Jasno je da ne može jedino parama iz budžeta Grada da se stvaraju vrhunski klubovi i rezultati.

Ali dok neko ne smogne snage da menja Zakon o sportu i dozvoli privatizaciju sportskih klubova, onda je obaveza Grada da klubove od posebnog značaja održava živim.

Obaveza je i da učini sve da se za sportske kolektive obezbedi dodatni novac.

Vlast se hvali koliko je investitora dovela u Niš poslednjih deset godina. Svi oni dobili su ogroman novac na ime subvencija, ali na dresovima niških klubova nema njihovih reklama.

Verovatno jer nema njihovih para kojima bi podržali sport u Nišu.

Zašto to nije obavezna klauzula u ugovoru kada investitor dolazi u grad, znaju samo ljudi iz vlasti.

Ali to ih svakako ne abolira od činjenice da je na njima ogroman deo odgovornosti za tužno stanje niškog sporta.

Baš kao što Dubioza kolektiv kaže u pesmi „Vratiće se Valter“, tako se i „Želja“ već jednom vratio posle suludog gašenja 2009. i spajanja sa ORK Nišom u RK „Naisus“.

Ta ekskurzija je srećom kratko trajala. Vratio se „Želja“ zbog onih koji su još tamo daleke 1949. rešili da započnu ovu priču igrajući veliki rukomet.

Zbog onih koji su sedeli i na stepenicima hale kako bi gledali evropske ekipe u „Čairu“ krajem 1990-ih, zbog svih klinaca koji su besomučno pokušavali da urade „fintu levo“ i naprave još jedan „višak“ na škriputavom parketu niškog hrama sporta.

I vratiće se opet. Zbog svih njih. Zbog svih nas.

Autor je novinar iz Niša

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari