Politika svršenog čina

Tomislav Žigmanov Svjedoci smo posljednjih mjesec i nešto dana, pomalo histerijske, kakofonije subotičke lokalne vlasti. Uzrok ovome nesvakidašnjemu stanju jeste, skoro ničim ozbiljno izazvana, namjera da sruše jedan od najprepoznatljivijih urbanih toposa Subotice – zgradu Narodnog kazališta – i relativno burne reakcije koje su uslijedile. Naime, skoro nikome nije posve i do kraja jasno zašto se ova zgrada ima rušiti a ne, recimo, renovirati, niti pak tko je, kada i kako odluku o tomu donio. Još je čudnije to što se u proces rušenja treba ovih dana ući a da cjelovito idejno rješenje još uvijek nije gotovo (!?), te da nisu osigurana ni sva potrebna financijska sredstva, koja uopće nisu mala! Sve kao da više sliči nekakvoj trećerazrednoj burleski, a ne našoj zbilji…
Vrijedi napomenuti da je ova građevina u središtu Subotice vremenom postala, nakon Gradske kuće, vjerojatno najmarkantnijim identitetskim znakom najužeg gradskog jezgra, te da će rušenjem ove zgrade urbani identitetski okvir Subotice biti ne samo izmijenjen već i uveliko narušen, to jest trajno unakažen… Dodatni problem predstavlja činjenica što će se na ovaj način i dio multikulturalne baštine grada, čega su inače svima puna usta, trajno uništiti. Time se samo pokazuje koliko Subotica kao grad, zapravo, nije dovoljno sposobna voditi brigu o vlastitom kulturnom, u ovom slučaju i urbano-arhitektonskom, naslijeđu.
Najava, pak, da će se na istome mjestu izgraditi slična, ali »nova, veća, lepša…« zgrada je neuvjerljiva, jer nije snažno obrazloženo zašto se postojeća ima srušiti. Stoga sve to uveliko sliči onoj narativnoj paradigmi s početkom devedesetih, kada se nekima prohtjelo napraviti »lepši i stariji« Dubrovnik. Također ima tu i nečega od mesijanskog u naravi ovdašnjih političara – nije, naime, ovaj manir daleko od prakse iz socijalizma kada je svaka garnitura vlastodržaca sebi ostavljala nekakav spomenik – možda je Božovićevo reinstaliranje cara Jovana ponajbolji primjer toga.
Slučaj je plana rušenja zgrade gradskog kazališta posebno zanimljiv i iz kuta hrvatske zajednice u općini Subotica, budući da ova kazališna zgrada predstavlja neizostavni dio njezine, istina dosta skromne, kulturne povijesti. U njoj je, naime, desetak godina djelovala jedina profesionalna kulturna ustanova koju su Hrvati ikada imali u ovome gradu – Hrvatsko narodno kazalište, a više od trideset godina na sceni su uspješno izvođeni komadi mjesnih subotičkih autora. Uništi li se ova zgrada, uništit će se postupno tako i sjećanje na to, a subotičkim će Hrvatima preostati ono što jedino danas i imaju – neuglednu prizemnu kućicu podalje od gradskog jezgra sa socrealističkom tvorničkom dvoranom kao kulturnim prostorom, koja svoju namjenu najbolje ostvaruje iznajmljivanjem za svadbe!
Ono što nije prijeporno jest da je cijeli slučaj glede rušenja zgrade kazališta zapravo bio vođen diletantski. Manjkalo mu je od samog početka otvorene političke debate, transparentnosti i demokratičnosti u vođenju procesa, uključenosti stručne i zainteresirane javnosti te računanja na neku vrstu konsenzusa svih zainteresiranih. Stoga smo ponovno bili svjedoci da je na djelu bila politika »svršenog čina« demonstrirana od strane uskog kruga ljudi. Građani su sa svime upoznati tek kad je stvar poodmakla, i to ostavkom gradskog arhitekte, najodgovornije osobe za tako što, koji je ustvrdio da je ponuđeni koncept idejnog rješenja nove zgrade i više nego prijeporan! Do tada, vrijedi to ponoviti, mali je broj ljudi uopće znao da se tako što i priprema! Stoga biva jasno zašto je ovaj postupak gradskog arhitekte iznenadio čak i neke koalicijske partnere Saveza vojvođanskih Mađara!? Držanje, pak, lokalnih čelnika Demokratske stranke sliči(lo je) držanju mlade koja je zbog nekakvih viših interesa primorana biti u braku koji je pred raspadom. Nije nezanimljiv ni podatak da se nitko iz Upravnog odbora Narodnog kazališta do sada nije javno obratio te detaljno izložio cijelu stvar. Na koncu, reći ćemo kako argument da se mora graditi veća zgrada poradi drame na hrvatskom, koji se gdjekad spominje, uopće »ne pije vodu«. Dodat ćemo tek da do sada nije učinjen niti jedan ozbiljniji korak u smjeru njezina osnutka!
Na taj način, sve skupa promatrano, na vidjelo su ponovno izašle brojne manjkavosti ovdašnjih lokalnih vlasti, u čijem je temelju ipak poveća nesposobnost da se dobro upravlja gradom. U tom smislu, na primjer, otužno je bilo gledati kako gradonačelnik Subotice svečano vodi prve ljude iz hrvatske diplomacije i pokazuje im oronulu zgradu!? Ni riječi o odgovornosti za uzroke koji su doveli do takvog stanja niti se pak dao nazrijeti jasniji smisao pokazivanja ruševina stranim diplomatama, osim što se, čini se, još jednom osvjedočila toliko nam bliska servilnost spram onih moćnih. Nije nevažno ni to da isto razmetljivo pokazivanje vlastite bijede, na primjer, nije učinjeno i glede mađarskih diplomata.
I ako prihvatimo da drugo od ne samo ove garniture lokalnih vlasti nismo ni mogli očekivati, čudi zapravo i sljedeća stvar – ovoga puta se zorno pokazalo da naš grad nema razvijenu javnost u klasičnom smislu te riječi. S jedne strane, imamo novinstvo koje je veselosveščarsko, legijostransko ili pak nacionalno preostrašćeno, a s druge strane, osim izuzetaka, preslabe i od politike ovisne elektronske medije, koji su usto skrhani neizvjesnošću i strahovima od započete privatizacije. Odsustvo kritički nastrojene inteligencije može se tumačiti ili njihovim premalim brojem ili pak time što je jedan značajan broj sinekuralno od grada obvezan na šutnju!
Bez obzira na ovaj konkretni uzrok, sve je skupa posljedica višedecenijskog uništavanja lokalnog gradskog identiteta, odsustva kontinuirane politike razvoja grada, ulizničkoga odnosa vlasti spram inteligencije i njihovog palanačkog pristajanja na poziciju ukrasa, te pačanja u uređenje grada onih koji Suboticu doživljavaju kao vlastiti posjed. Stoga ne treba čuditi da su ovim gradom prečesto upravljali i da su na ključnim pozicijama u oblasti kulture bili oni kojima je Subotica bila tek usputna postaja u, mahom neuspješnoj, karijeri.
U svemu tomu vrlo je zanimljivo bilo pratiti i ponašanje hrvatske stranke koja je na vlasti u gradu. Već je rečeno da Hrvati, zbog dijela povijesti vezane uz zgradu, treba da su za cijeli slučaj zainteresiraniji. Bilo je, na primjer, za očekivati očitovanje snažnije odlučnosti u protivljenju glede najave rušenja zgrade, recimo da se zaprijetilo raskidom koalicijskog sporazuma ili izlaskom iz vlasti. No, kako se to ili nešto slično nije dogodilo, vjerojatno su i ovdje neki »viši« interesi prevagnuli… Pa ipak, ako se već iz nekih samo njima znanih razloga i nije pristalo na rušenje zgrade kazališta, ali samo na deklarativnome planu, onda je bilo za očekivati i nekakav prigovor DSHV-a u svezi s promidžbenom akcijom lokalne samouprave koju je poduzela glede opravdanja potrebe za rušenjem(!?). U pitanju su megaplakati u gradskom središtu, video uradci, razglednice i lifleti koje je lokalna samouprava slala građanima. Inače, akcija se ne vodi i na hrvatskom jeziku kao jednom od jezika u službenoj uporabi u Subotici. Akciji u kojoj u idejnom rješenju, kako je prikazano, nigdje ne stoji da će ono biti i Narodno kazalište. Opet su, čini se, ispali tek nemoćni posljedak grube majorizacije srpsko-mađarske prevlasti.
Na koncu, bilo bi zanimljivo dobiti odgovor na nekoliko pitanja glede ovog posljednjega – zašto građani subotičke općine moraju plaćati neinventivnu, skupu, zakašnjelu i posve promašenu promidžbenu akciju kojom se pravda jedna odluka vlasti? Koliko ona staje porezne obveznike – od tiskanja razglednica preko snimanja filma do poštanskih troškova? Tko je donio odluku da se ona pokrene? Koja ju je agencija realizirala i za koji novac?…