Stounsi, a ne sto za jednoga 1Foto: EPA-EFE/JUANJO MARTIN

Na samu vest da su Stounsi na turneji i da je jedan od gradova gde će svirati Budimpešta, mnogima u Srbiji, ali i u regionu, srce je zaigralo.

Prijateljska Mađarska je te 1995. godine bila jedini „zapadni“ izlaz za ljude iz Srbije, gde nije bila potrebna nikakva viza, tako da je 40.000 ljudi, pretežno iz Vojvodine i Beograda, svoje mesto za (pre)življavanje za vreme rata „pronašlo“ upravo u Budimpešti kao najprimerenijoj destinaciji.

Činjenicu da mogu na lak i dostupan način da budu „deo sveta“ mnogi su iskoristili i uputili se ka Pešti na koncert.

Ta 95. godina je i za ljude koji su intenzivno pratili šta se dešava, prvenstveno u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, bila teška za razaznavanje kako će se sve to tamo i kad okončati.

Kao krajnje političko biće imao sam jasan stav o svemu, ali je trebalo i raditi, uslovno i privređivati, uprkos svemu.

Činjenica da sam u tom trenutku bio suvlasnik već tada čuvenog Zelenog zvona u Zrenjaninu (osnovanog 91. godine, u predvečerje rata), i da sam okupljao oko sebe veliki broj ljudi čiji je, ipak, zajednički imenilac bilo izrazito antiratno raspoloženje, ali još više r’n’r način življenja, pogurala me je da jednu ideju pretvorim u akciju.

Elem, naš menadžer u Zelenom zvonu, sticajem okolnosti Mađar po nacionalnosti, svake nedelje je išao u Budimpeštu i lako smo mogli doći do karata za koncert po nabavnoj ceni.

Drugi problem – kako stići do tamo – rešen je tako što smo iz Pozorišta dobili autobus i to besplatno. Zeleno zvono je, naime, tada bilo i u Pozorištu, a to je bilo van sezone za njih, i mogli su lagano da nam ustupe autobus, samo sipaš naftu, platiš vozača i teraj.

Treći problem organizacije je bila tzv. taksa za izlaz iz zemlje, koju je po ceni od tadašnjih 40 nemačkih maraka uvela manjinska vlada kasnije osuđenog ratnog zločinca Nikole Šainovića, na predlog kasnije osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja, čiji su je radikali tada podržavali (izlazna taksa iz zemlje je na sramotu svih nas uvedena i održana sve do 5. oktobra, i većinom, kao sve pošasti tog režima „zaboravljena“).

Stounsi, a ne sto za jednoga 2
foto Jovan Njegović Drndak

Ali snašli smo se. Jedan banatski „vragolan“ je te godine imao nekakav pečat maznut iz Pošte, i kako u to vreme nije bilo digitalne povezanosti, njegov prosti udarac na priznanicu za „izlazak“ iz zemlje je bio dovoljan za taj „ausvajs“ na granici.

On je to nama, pošto je i on išao, „lupio“ za male pare, tako da smo, odjednom mi u Zrenjaninu sa tim svim komponentama, postali „najkurentniji“ na celom tržištu za odlazak na koncert Stounsa.

Nije tad bilo interneta i „mreža“, ali smo uspeli da svojim kanalima okupimo ljude iz Beograda, Novog Sada, Kikinde i, naravno, Zrenjanina i da napunimo autobus ljudima kojima je, u načelu, bio jasan naš motiv da „upola“ cene organizujemo put u Budimpeštu.

Hteli smo da pokažemo da samo na 300 kilometara od nas žive neki ljudi kojima Stounsi dolaze na noge, da je to društvo tim koncertom „legitimizirano“ kao deo sveta (kaže se da je tako tamo gde gostuju Stounsi), da i mi možemo, makar u tom autobusu, da se tako osećamo.

Poruka je bila da postoje vrednosti koje nas spajaju, da mi ne moramo da budemo osuđeni samo na strahote crveno-crne koalicije, da moramo da se osvestimo da možemo da budemo solidarni u nameri da drugačije živimo.

Koncert, koji je zapamćen i po tome što je od prvog rifa Ričardsa padala neverovatno jaka kiša, koja nije ni za jotu, ni kod benda, ni kod publike stvorila bitan problem, što je 50.000 ljudi iz celog regiona bilo jedinstveno u poruci da žele da budu deo tog i takvog sveta.

Ono što je meni ostalo u sećanju jeste to da je u tim danima jedan čovek u Skupštini Srbije tražio 100 za jednog, da su u tim danima autobusi Rakete iz Užica razvozili ljude po Srebrenici na streljanje, da se bukvalno tada događala „Oluja“ i egzodus ljudi, da se i tad, kao i sad, Šešelj i njegovi učenici nisu skidali sa TV ekrana, da se i onda tražio način, kao i sada, za pljačku sopstvenih građana (recimo ta famozna taksa za izlazak iz Srbije), i da je ista vrsta, ako ne i isti ljudi, i sada na vlasti.

Zato 28 godina kasnije, i dalje NE PRISTAJEM, da mirno živim u društvu koje se NIČEGA, pa ni ovog, ne seća, i zbog svega toga je i ovo lično sećanje.

P. S. Zbog svega toga mene ne zanima nikakav EXPO ili Nacionalni stadion, na koji bi nekakve druge „Stounse“ našim opljačkanim parama „dovodio“ čovek koji je u Narodnoj skupštini te 95. godine, dok smo mi hitali na koncert, sramno tražio u ime svih nas: 100 za 1.

Autor je predsednik Novog Optimizma i osnivač kultnog zrenjaninskog kluba Zeleno zvono

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari