Samoubistvo mog najboljeg komšije 1Foto: Milovan Milenković

Bio nam je komšija i to prvi komšija, vrata do vrata. Živeli smo složno, kao najbolji prijatelji, kao rođaci. Imao je četrdeset i tri godine, ali je izgledao neuporedivo stariji.

Nikad ružna reč među nama, nikad povišen glas. Boljeg suseda nikad nismo imali. Bio je povučen, živeo je sam. Radio je mnogo. Ceo njegov život bio je posvećen radu.

Nije mu bilo teško da ponese stvari sa pijace ili prodavnice, starijim komšinicama na višim spratovima. Torbe i kofere, kada smo putovali nekud.

Deca su ga obožavala i on njih. Bacao ih je uvis i spuštao na zemlju. Dozvoljavao im je da ga tetoviraju po rukama i grudima, raznim natpisima koji se viđaju po zidovima zgrada: Čeda voli Smiljku, Jasna voli Pjera, Mujice, majstore, Štefica lafica…

Kao svaki stari šmeker, nosio je uvek ogledalce sa sobom. Za vreme dok je živeo pored nas, promenio je nekoliko kaputa i na svakom je imao po nekoliko dugmadi, jedno ispod drugog. Uvek su morala biti čista i izglancana.

Radio je i neradnim danima i državnim i verskim praznicima. Radio je i za Prvi maj, međunarodni praznik radnih ljudi. I u to vreme, kad god bi ga neko pozvao, on bi odmah bio tu. Uspevao je da se malo odmori, tek preko leta.

Dešavalo se, istina veoma retko, da se razboli. Onda bi uzeo neko ulje, mazao se njim i pio ga. Tada bih se setio kako su me otac i majka jurili po sobi sa nenormalno velikom supenom kašikom punom odvratnog, smrdljivog, ribljeg ulja. Saterali bi me u ćoše i uglas viknuli: Ziniiiiiii ! Delovao je kao okean koji se lenjo leskao u nekom plićaku. Smrad je bio neizdrživ i gutao sam taj zejtin pomešan suzama.

Komšija je uživao u mazanju i smrad mu nije nimalo bio neprijatan. Čak je uživao u njemu i uvek mu je bilo mnogo bolje posle terapije.

Onda je počeo da se razboleva, sve češće. Kašljao je mnogo. Teško se kretao. Naročito kad se penjao. Morao je da staje često. Ponekad bi ispustio glas sličan cviljenju psa.

Pojedine starije komšije doznale su da će se umesto našeg starog, najboljeg komšije, doseliti samac. Mlad, lep, snažan. Naročito su bile obradovane komšinice.

Mnogi su ga sahranili još za života, što kod nas Srba nije nikakva novost. Dok god možeš da rintaš dobar si, kad omatoriš, bacaju te u blato i staro gvožđe.

Promenio se komšiluk. Neki se odselili, neki otišli na onaj svet. Nikoga više nisam poznavao. Ovi novi, mladi, počeli su da se bahato ponašaju, prema mom prvom komšiji. Branio sam ga koliko sam mogao. On, koji je bio oličenje dostojanstvenosti i čistote, sada je izgledao jadno. Zapustio se strašno. Smrdeo je na alkohol. Pikavci su bili svuda oko njega. Osećao se na mokraću. Špricevi… Polomljene flaše. Povukao se duboko u sebe. I ja sam patio s njim.

Poslednja kap u prepunoj čaši poniženja i uvreda, bila je jedne noći, kada ga je grupa obesnih navijača držala i skakala po njemu, a ostali izgrebali srca sa imenima zaljubljenih i njihove poruke i umesto njih urezivali u njegovo telo: Ratko Mladić srpski heroj, Nož-žica-Srebrenica, Aco, Srbine…

Videlo se da više ne može. I jedne noći, u praskozorje Prvog maja, praznika rada, izvršio je samoubistvo, sečenjem vena. Ispustio je jeziv krik, pao na zemlju i zaspao zauvek. Prišao sam mu. Bilo je tu i nekoliko starih komšija sa viših spratova, ali pomoći nije bilo.

Neki sebični, više su žalili sebe.

Posle nekoliko dana otišao sam na sahranu. Iz celog ulaza došao sam samo ja. Sedeo sam nedaleko od njega. Ležao je mirno. Kao da se po prvi put u životu odmara.

Prišao sam mu i stavio ruku na rame. Okrenuo sam se i pošao. Neki čudan zvuk me je zaustavio. Stao sam i pogledao ga. Svetleo je. Sve je na njemu svetlelo. I plafonjera i oni njegovi dugmići, na koje je bio toliko ponosan, a na kojima su vremenom izbledeli brojevi. I ogledalo na zidu i vrata unutrašnja od drveta, sa dva mala prozora i ona spoljna, teža, od metala. Zasvetleo je tako nekoliko puta, kao vatromet i onda se sve ugasilo i bila je tišina…

Tužno su visile sajle, koje je sam presekao i stropoštao se u provaliju.

Uzeo sam metalnu pločicu, koju mi je odavno obećao, kad mu dođe kraj i stavio je u džep. Pisalo je: Nosivost 300 kg ili 4 osobe.

Sutradan sam stavio lanac i okačio je oko vrata.

Skliznula mi je suza niz lice. Hteo je, da se na tako veličanstven način, oprosti od mene i da ga takvog zauvek zapamtim, posle toliko divnih, zajedničkih godina.

Pošao sam kući. Tada sam prvi put prisustvovao sahrani – jednog lifta.

Autor je dramski umetnik

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari