Što misliti o sukobu Crkve i Sabora?

Sabor nije prihvatio crkvene stavove glede Zakona o suzbijanju diskriminacije. Vrlo odgovorni crkveni predstavnici na svoj način javno prosvjeduju. A novinari pišu o ratu crkvene i državne vlasti – čak izravnom sukobu Katoličke crkve i HDZ-a. Očito je riječ o stanovitom, čak vrlo ozbiljnom nesporazumu, ali sa zaključcima ne treba žuriti. Riječ je o zakonskom tekstu koji je, kako se ističe, možda više plod pokuša slaganja sa zakonima europskih država, nego rješavanja naših domaćih pitanja.
Iz takve nejasne i dobrim dijelom nepredvidljive, a navodno potrebne sloge, lako se rađaju nedovoljno primišljena rješenja. U, ako Bog da, još tješnjem priljubljivanju uz EU bit će još toga što, recimo tako, neće biti po Božju. U toj zavrzlami treba ipak što treznije misliti. Hrvatska zacijelo neće biti jedina europska država u kojoj bi zakoni bili po katoličkoj mjeri. Takve države zapravo nema. Vjernici kao građani moraju pozitivno djelovati na donošenje zakona – uvijek svjesni da u državi nisu sami.
A među državnicima uvijek bi se moglo naći i takvih koji svjesno i sustavno nastoje oslabiti crkveni utjecaj na javni život – pa to čine vješto se sablažnjavajući kako Crkva i ne zna točno o čemu je riječ, a htjela bi u državi vladati. Toga ima po cijelom svijetu, Hrvatska ne može biti iznimka.
I što da se radi? Najprije posvijestiti istinu da državni zakoni kada su protiv savjesti ne vežu u savjest. Zatim sjetiti se da građanin nije dužan služiti se svim mogućnostima koje zakon navodno daje.
Nitko se, primjerice, ne mora poslužiti razvodom braka ni mogućim pobačajem, još manje naumljenim istospolnim vezama i slično. Zli zakoni zacijelo zlu pogoduju, ali ipak ne prisiljavaju.
Možda je najgore što su zakoni nepažljivo ili zlonamjerno pisani, pa ne razlikuju što je nekažnjivo, a što dopušteno. Ali o tome se uvijek može i mora mirno razgovarati. Ostaju li pak crkveni ljudi bez mogućih političkih iluzija – i to je dragocjeno suvremeno povijesno iskustvo.