Tamnica naroda

Godišnjica smrti nekadašnjeg neprikosnovenog jugoslovenskog lidera Josipa Broza Tita, koji je upravo u BIH bio i ostao naročito štovan i popularan, ponovo je u javnosti postala povod za poređenje predratnog i sadašnjeg bh. društva. Mnogi su pritom skloni dati prevagu „starim dobrim vremenima“, bez obzira na to što je i u njima bilo mnogo lošeg. Tito i njegovo vrijeme imali su mnogo dobrih strana, ali su one sa solidne vremenske distance na kojoj se sada nalazimo počesto vrlo kontradiktorne. Jedan od najvećih socijalističkih uspjeha, na primjer, takozvano „bratstvo i jedinstvo“, u isto vrijeme je i veliki domet i veliki neuspjeh te epohe, njenih ideologa i lidera.
Uspjesi su, dakle, bili evidentni. Međunacionalni odnosi imali su stalni trend harmoniziranja. Da je bar još malo potrajalo, bezmalo bi u tom pogledu zaista dostigli zacrtani cilj: bratstvo i jedinstvo!
Ali nije potrajalo. Zastalo je, potom stagniralo, a onda se sunovratilo u krvavi bezdan. Upravo ono što je bilo jedno od najvećih dostignuća Titove epohe – međunacionalno približavanje i harmoniziranje – postalo je rak-rana iste te epohe. Jugoslavija se u krvavim sukobima devedesetih godina 20. vijeka pocijepala na toj istoj nacionalnoj osnovi, tačno onako kako je još u Titovo vrijeme prognozirao vidoviti američki političar i analitičar Zbignjev Bžežinski. Tako nešto bivši prvi saradnik američkog predsjednika mogao je najaviti zato što je bio mnogo objektivniji od tadašnjih jugoslovenskih političara, stratega i mislilaca. Vidio je Bžežinski ono od čega su i Tito i njegov štab nojevski okretali glavu: da se međunacionalni odnosi u jugoslovenskoj „tamnici naroda“ zaista unapređuju i harmoniziraju, ali ni blizu, ni po tempu ni po suštini, onom što je potrebno da bi se jedan veliki međunacionalni brak dugo održao.
O tome u čemu je Titova političko-ideološka garnitura griješila može se raspravljati nadugo i naširoko, sa morem nijansi koje su podjednako važne, ali jedno je nedvojbeno: ka bratstvu i jedinstvu stremilo se politikom oktroisanja, pa i minimaliziranja pojedinačnih nacionalnih prava. Ulog u međunacionalnu harmoniju bilo je odricanje svih nacija od pojedinačne nacionalne samobitnosti, a svih istovremeno od jedne bitne dimenzije, religijske. Stvarala se neka nad-nacija, sa izrazitim ateističkim obilježjem. Ona, međutim, nije odmakla dalje od embriona, prije svega zato što je, u odnosu na ono što pruža, svakoj naciji više oduzimala. Riječju, nacijama – tako važnim za ove prostore – u socijalističkom konceptu nudilo se premalo. I nije uspjelo.
Nakon Titove smrti, a posebno od 1990. godine do danas, intenzivno se i na novi način pokušava riješiti isti problem koji je urušio nekadašnju socijalističku zajednicu. Kod nas u Bosni i Hercegovini pokušavaju se međunacionalni odnosi urediti tako da stvore bolju perspektivu za harmoničniji etnički suživot i dugovječniju zajedničku državu od one čiji smo dio bili skoro pola stoljeća. No, neuspjesi su očevidni. Međunacionalni odnosi su loši, a nema ni naznaka da bi uskoro mogli postati bolji.
Opet, kao i u socijalističkom slučaju, o uzrocima savremenih neuspjeha u rješavanju bh. nacionalnog pitanja može se razglabati nadugo i naširoko. Ali, jedno je nedvojbeno: kao što je problem socijalističkog koncepta bio u tome što je pojedinačnim nacijama nudio premalo, danas je nevolja u tome što svi za sebe i svoju naciju traže – previše. Želje i zahtjevi toliko su maksimirani da nam u međunacionalnom zbližavanju ne može pomoći ni neki čarobni magnet, a kamoli politički i društveni dijalog kroz koji se, u suštini, jedino može doći do rješenja koje će biti prihvatljivo za sve.
Ako se, dakle, može govoriti o nekoj političkoj vertikali koja povezuje dvije epohe, onda su to uglavnom – neuspjesi. A između lošeg i lošijeg izbor je gotovo nikakav i u krajnjem slučaju nebitan. Važno je samo to da već stoljećima Bosna i Hercegovina na nacionalnom planu ne uspijeva da postigne svima prihvatljivi i dugoročno održivi „modus vivendi“.
Prošlost na to nikad nije dala potpuni i zadovoljavajući odgovor. Nažalost, ni budućnost ne obećava više ukoliko se nastavi putem kojim sada idemo, putem nacionalnog maksimalizma i isključivosti koja drugima ne daje za pravo isto ono što želi za sebe.