Teorije zavere i vakcinacija 1Foto: FreeImages / Cierpki

Ljudi su oduvek bili skloni da logično objašnjivim pojavama pridaju skrivena značenja. Teorije zavere ne samo da opstaju, već i cvetaju u današnje doba razvijene nauke i tehnologije.

Među svim lažnim vestima trenutno je najvažnije poimanje o vakcini protiv malih boginja, zaušaka i rubeole (MMR vakcini) kao uzroku autizma.

Ono ima sve karakteristike teorije zavere, a njeni zagovornici ovaj opravdano posprdni koncept o zavedenim ljudima i njihovim „ispiračima mozga“ odbacuju kao „floskulu“ i mentalnim oklopom postali su nepristupačni za bilo kakav razuman argument, pa je s njima uzaludno razgovarati.

Primera je mnogo. Oni osporavaju dobronamernost najuglednijih međunarodnih i nacionalnih institucija, recimo Svetske zdravstvene organizacije, uobražavajući da se tamo „mnoga lica nalaze na listama za hapšenje“. Ne zamaraju se objašnjenjem zašto takve „kriminalce“ niko ne hapsi. „Javilo im se“ da su stručna i naučna javnost podeljene, ali navodna poštena polovina ne sme da se oglasi u strahu od vlasti. Tumače da mnoge države, uključujući Srbiju, izdaju sopstveni narod pod mračnim pritiskom farmakomafije. Tako dolazimo do posebnog apsurda, jer bi farmaceutskoj industriji bilo u interesu da ljudi što više obolevaju, pa da troše novac na skupe lekove. Po logici stvari, antivakcinalisti bi najpre mogli biti osumnjičeni kao plaćenici. Kada bi zavirili u finansijske izveštaje cele te branše, videli bi da se najmanje zarađuje upravo na vakcinama.

Njihov sveti lik je prevarant E. Vejkfild, koji je unapred uzeo skoro pola miliona funti da obmane naučnu javnost povezivanjem MMR vakcine sa autizmom, zbog čega mu je trajno oduzeta licenca. Vrednost njegovog „čuvenog“ članka iz 1998, zasnovanog na ispitivanju 12 malih pacijenata, osporava niz marifetluka, između ostalih prikaz još odranije prisutnog autizma kao posledice vakcinacije i prevođenje neke neautistične dece u kategoriju autistične. Danas se pouzdano zna da je rizik pojave autizma isti među vakcinisanom i nevakcinisanom decom. Antivakcinaliste uopšte ne dotiču ove otrežnjujuće istine, već se ustremljuju na Danca P. Torsena, koji je, kao član jednog od mnogih istraživačkih timova, pomogao otkrivanju Vejkfildove prevare. Tvrdnjom da je „izdata poternica“ za Torsenom (koji inače vodi jednu uglednu naučnu ustanovu u Danskoj), oni odbacuju rezultate više stotina istraživača, nezavisno došlih do istih zaključaka. Uz to, Torsen je bio samo koautor neosnovano osporenog članka, pa nije ni mogao da samostalno krivotvori nalaze. Najvažnije je što on, za razliku od Vejkfilda, nije optužen za naučno nepoštenje, već za finansijske mahinacije (novac za istraživanje preusmerio je za privatne svrhe).

Nigde u svetu na ovu predrasudama okamenjenu grupu ne ostavlja utisak činjenica da bi bez njihovog pogubnog delovanja do danas verovatno bili iskorenjeni dečja paraliza, male boginje i rubeola, jer opasnost od ovih bolesti smatraju propagandom. Dopuštaju, doduše, da od malih boginje umiru godišnje po 1-2 Engleza i Francuza, ali takav ishod pripisuju biološki manjoj vrednosti žrtava. To je opasan primer oživljavanja rasne higijene, s gnušanjem odbačene 1945, po kojoj samo superiorni pojedinci imaju pravo na život. Sve ove „argumente“ sa zapanjujućom podudarnošću ponavljaju antivakcinalisti širom sveta. To je i razumljivo, jer se nadahnjuju na istim izvitoperenim izvorima. Naši antivakcinalisti se još zalažu da i mi, poput Engleske, proglasimo MMR vakcinu neobaveznom. Ne pada im na um da je među Englezima obuhvat ovom vakcinom preko 90 odsto, kao i da smo mi po svim merljivim parametrima mnogo bliži susednoj Rumuniji nego toj dalekoj zemlji na drugom kraju kontinenta.

Pominju svoja prava, zaboravljajući da njihova cena ne sme da bude tuđa šteta. Kratkovido postavljaju pitanje kako njihova nevakcinisana deca ugrožavaju vakcinama zaštićenu populaciju (naravno da to čine, makar samo zato što postoje deca pošteđena vakcinacije iz medicinskih razloga, kao i odojčad koja za tu zaštitu još nisu stasala). Prete i Ustavnim sudom, mada su svesni da bi odluka sudija bila podudarna sa stavom do koga se došlo u Hrvatskoj. Prvo, roditelji imaju određena prava, ali ona nisu apsolutna; drugo, po preuzetim međunarodnim konvencijama, dete ima pravo na zdravo odrastanje, nezavisno od zabluda svojih roditelja, i treće, neotuđivo je pravo društvene zajednice da se štiti od opasnosti.

Autor je profesor univerziteta, epidemiolog

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari