Od pobede Vučića na predsedničkim izborima nameću se dve teme vezane za politički kurs zemlje.

Prva je unutrašnji dijalog o Kosovu, a druga takozvano sedenje na dve stolice, to jest neutralna spoljna politika. Obe teme jesu ključne za Srbiju i zvučalo je suviše dobro da se barem počne razgovarati o odnosima sa Kosovom. Za sedenje na dve stolice više puta smo čuli odgovor: o tome će vlast misliti kasnije, iako je više puta čula dobronamerne savete da se naša spoljna politika mora što pre usaglasiti sa politikom Evropske unije, što je i logično, jer smo sami izrazili želju da pristupimo EU. Kao i do sada, naš evropski put popločan je dobrim namerama. U pakao neizvesnosti vodili su nas Koštunica, Tadić, Nikolić i sada Vučić. Niko do sada nije uspeo da reši ni pitanje odnosa sa Kosovom, kao ni da se odupre ruskom uticaju, iako je zvanična politika bila i ostala put u Evropsku uniju.

Unutrašnji dijalog o Kosovu krenuo je u potpuno pogrešnom pravcu. Početna tačka javne rasprave promašena je. O Kosovu se razgovara kao da ne postoji granica sa Srbijom, kao da nemaju sopstveni parlament, predsednika, izbore, Ustav. Ne prihvata se realnost da skoro dvadeset godina nisu u sastavu Srbije, da imaju sve elemente jedne nove države. Pokretač dijaloga nije jasno precizirao šta je tačno cilj razgovora o Kosovu. Da li je reč o ljudima, da li o imovini, da li postoje rokovi i zašto. Potpuno je jasno da evropski put neće biti moguć ukoliko ne rešimo to pitanje i bilo bi normalno da se to jasno kaže. Za to nisu imali hrabrosti ni prethodnici aktuelnog predsednika i to nije ništa novo. Novo je to što nam vreme ističe, što ne znamo šta je alternativa i što postoji velika mogućnost da se pitanje Kosova reši mimo nas. Briselski sporazum je odavno mrtvo slovo na papiru. Zato postoji bojazan da će se isto desiti i sa dijalogom o Kosovu. Aktuelnoj vlasti nije potreban alibi, razgovor sa opozicijom o tome. Potreban joj je jasan politički cilj.

Isto se događa i na opozicionoj sceni. Dok Liberalno-demokratska partija pokušava da nametne ovu temu od kad postoji, ni danas ne postoji odvažnost koja bi nas pomerila barem korak unapred. Bivša vlast i novonastali pokreti ćute ili daju neodređene ocene, kao da ne znaju da će nam vrata Evrope još dugo biti zatvorena ukoliko ne prekinemo taj zavet ćutanja. Ukoliko ostatak opozicije, ne računajući na otvorene protivnike EU, nastavi da se ponaša identično kao vlast, ne dajući rešenja za pitanje Kosova i izjašnjavajući se za vojnu neutralnost, podjednako će biti odgovorni za sunovrat celokupnog društva. To radi i Vučić. To bi i oni radili da dođu na vlast. To smo gledali i do sada. To nije dobro za Srbiju. Ostatak opozicije bukvalno pomaže Vučiću da sve ostane kako je i bilo.

I tu onda dolazimo do pitanja šta je tačno cilj i vlasti i opozicije? Očigledno da se ništa ne menja. Cenu takve politike, koju su svi zastupali do sada, platićemo svi.

Naravno da zbunjujemo ljude svojim ponašanjem. Nikome nije jasno šta bismo drugačije uradili od Vučića. LDP je ponudio platformu za razgovor o Kosovu i naš stav je jasan. Protivnici Evropske unije su i jasniji i glasniji od svih onih od kojih očekujemo da nam se pridruže i da pružimo jači otpor izvesnom kolapsu evropskog pravca Srbije.

Umesto da, više nego ikad, budemo jedinstveni kako ne bismo postali ruska gubernija, događa se upravo suprotno. Proevropske stranke pritisnute su od strane pokreta koji naginju ka desnici. Od pokreta nastaje jedna nova nacionalna stranka koja može samo da nas vrati u izolaciju, možda i brže nego što bi to uradili radikali. Ima li neko da je svestan toga i šta će da učini po tom pitanju?

Kako se danas brane evropske vrednosti i zašto? Brane se jasnim stavovima, potrebnijim nego ikada. Upravo je najava vanrednih parlamentarnih izbora jedan od megdana. Ko je za – taj će promeniti politički pravac. Ko je protiv – taj je za ulazak u red evropskih zemalja. A koji to drugi razlog može biti za raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora? Rekonstrukcija vlade može i bez izbora. Za pokazivanje političke moći dovoljni su beogradski izbori. Hoće li vlast da se oslobodi Zorane Mihajlović ili Aleksandra Vulina? Možda je problem u izboru premijerke Ane Brnabić ili vlada nema snage za ciljeve koje je postavila? Neka neko otvoreno kaže o čemu je reč. I šta ako stvarno padne vlada? Znamo li šta to stvarno znači?

Naravno da smo na prekretnici i da se o tome danas radi. Da možemo stvari sami da rešimo, ne bismo stajali u mestu toliko dugo. Uvek biramo da ništa ne menjamo i zato se vrtimo u krug.

Zato i nije problem u koliko je kolona raspoređena opozicija. Svi zastupaju iste stavove kao vladajuća stranka, zašto bi neko i pomislio da su oni alternativa? Čeka se presuda Ratku Mladiću, Dodik hoće da odvoji Republiku Srpsku od Bosne i Hercegovine, Evropa je u krizi i nema vremena da nas vuče za rukav. Da li neko zaista misli da nije vreme za jasnije i hrabrije stavove? Da li je opcija da se prepustimo aktuelnoj vlasti koja sve više pokazuje da nema snage ili želje da ostane na evropskom putu? Za LDP to nije prihvatljivo.

Liberalno-demokratska partija je za evroatlantski put. I Evropa i NATO. I zato smo protiv novih parlamentarnih izbora, jer je izvesno da samo to može biti tema.

Ostatak proevropske opozicije, ako postoji uopšte, neka preuzme svoj deo odgovornosti i jasno se opredeli i kaže koji je njihov cilj, kakvu državu žele.

Mi smo to odavno učinili i nećemo promeniti svoj stav, pa makar ostali jedini da ga branimo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari