Vučić još nije pao, a kad će - ne znamo 1Foto: Shutterstock/Bobica10

Ovo nije tekst o Vučiću. Ovo je tekst o nama, bolje reći nekima od nas, među nama i tome slično… Svoje mestu o naslovu vladalac je obezbedio time što se nametnuo kao tačka ujedinjenja ili podele (ili ujedinjenja protiv) u čitavom našem društvu.

Priča se dosta u poslednje vreme o tome kako je njegova vladavina pri kraju, kako je uznemiren, kako nas ima više, samo eto, treba da se ujedinimo, kako su samo potrebni pošteni izbori i on će, sa svojima, otići… Dobro poznavanje protivnika i dobra procena situacije uvek su ključ uspeha. Zato ću (barem ja) ovde da zastanem i zapitam neke stvari.

„V. je sada vrlo uznemiren zbog Kosova“, čest je argument.

Pa? Zar ne znamo da njega uznemiruju i mnogo sitnije stvari, kao što je npr. neprijatno novinarsko pitanje ili čak i to što je neki novinar na konferenciji za štampu prevrnuo očima? NJega, čini mi se, uznemiri i kada pobedi na izborima podrškom manjom od apsolutne.
„On je bahat!“

Jeste i to vrlo! Naravno da bahatost povlači sa sobom još mnogo toga, ali opet, šta s tim? Jeste se zapitali: koliko ljudi misli za njega da je bahat? Koliko ima njih i koji misle tako, a da ima to smeta? Ima li onih koji njegovu bahatost podvode pod čvrstinu, odlučnost ili nešto tome slično što (pazite sad) i treba ovom narodu… Koliko je inače bahatost kao osobina u našem društvu stigmatizovana? Nije li to nešto što se čak i poštuje u društvu u kojem se kaže da su dobar i lud isto i kojem biti fin često znači biti mlak, slab, mekan.

„Narod će se dići jer ne može više da trpi ovo.“

Koje? Šta je to što se sada dešava, a što kod nas većina dokazano ne može da trpi?

Vučić još nije pao, a kad će - ne znamo 2
Žarko Milojčević Foto: Privatna arhiva

Bahatost? Rečeno… A nije on ni prvi takav na vlasti. Neki bahatnici pre njega su vladali dugo i danas se pominju uglavnom po dobru (knez Miloš npr).

Razni bizarni likovi u njegovom okruženju? Ma, dajte molim vas! Pa, zar takvi nisu uobičajeni i zar se sa njima ne identifikuje većina!

Laži? U društvu koje se dosta oslanja na mitove (po definiciji neistinite priče u kojima se ogleda koliktivna svest jednog naroda), laži dođu kao nešto bez čega se ne može. A i koliko ima onih koji ne žele da veruju u njih jer ne mogu ili neće da malo razmisle o njihovoj verovatnosti.

Uostalom, od kada je on ovakav kakav je? Od početka! A upravo takav vlada već jedanaestu godinu pobedivši u šest različitih izbornih procesa na republičkom nivou i to svaki put sve ubedljivije, uprkos smanjenja plata, rušenja Savamale ili mitska priča o krađi lične karte i mnogo čega još… Zašto sam se nedavno setio aforizma koji kaže da bi Turci vladali još petsto godina da su raspisali demokratske izbore (napisanim još devedesetih…)

Znate li koliko ljudi u vašem okruženju, deklarativno kritički nastrojeno prema njemu i njegovima, u danu za glasanje zaokruži broj iza kojeg se nalazi njegovo ime? Iznenadili biste se! Nemojmo da gledamo samo sopstveno okruženje.

Razmislite: kakav bi bio rezultat anonimne ankete u vezi s podrškom njemu u vašem komšiluku, radnoj organizaciji, široj rodbini… Ne zaboravite i glavni argument kojim se rukovodi dobar deo glasača: „Meni ovako dobro.“ Sećate li se kad je pao vladalac iz devedesetih?

Posle ratova u kojima zvanično nismo učestvovali i koje smo (što je i logično jer su vođeni bez jasnog cilja) izgubili? Posle hiperinflacije, nestašica svega, porasta kriminala i pada svih vrednosti (ukratko devedeset treće)? Da li je većina bila protiv kada je priznata izborna krađa devedeset šeste? Ne! Pao je godinu i po nakon što je rat iz susednog prešao i u naš atar a i tada je imao dva miliona i dvesta hiljada glasova!

Prosečnom glasaču (a to je onaj tas na vagi koji je u suštini većina) bilo je potrebno da se ujedini opozicija u konglomerat svega i svačega (mada koherentniji konglomerat nego ovaj danas) da bi šansu dao nekom drugom. A kada su pali postpetooktobarci? Mnogo brže za mnogo manje brljotine (a brljali jesu). Ali, zaključimo nešto iz toga što se se nekima toleriše mnogo, a drugima manje. Da li tu pričamo o nečemu što se zove sklonost? Znamo li da se ona teško menja?

Ima li, dakle, sada uslova da aktuelni vladalac padne? Teško, vrlo teško!

Naravno, ništa nije doveka, pa neće ni njegovo. Ali idemo redom: ni vladalac iz devedesetih se nije urušio odjednom. Prvi mogući znak početka njegovog kraja biće izborni rezultat lošiji od prethodnog, a to tek treba da se desi. Mnogo zavisi i od onih koji se nude kao alternativa. Možda se treba malo pozabaviti njima jer među njima je previše onih koji „daju autogolove“. Treba zaboraviti na utopijske priče o nekakvoj direktnoj demokratiji, vladavini eksperata jer TO NIJE realno, niti ostvarivo, niti moguće a pre svega, to ne bi bilo nikakvo rešenje zbog mnogo razloga!

Šta bi moglo da ubrza njegov silazak s vlasti?

Neka velika glupost, na primer rat. Nažalost, nije to nerealno. E, sad… možda to ne bi bio veliki rat, pre nešto što se podvodi pod „oružani sukob“ ili incident u kojem je bilo nastradalih… i za sve bi bili krivi isključivo oni drugi.
Bojim se da ni tako nešto ne bi mnogo narušilo njegov rejting, štaviše mnogo me brine jedna stvar – šta bi bilo ako bi kao vrhovni komandant u nekom takvom sukobu odneo pobedu?

A kako bi takav epilog delovao na vas?

Ne, ne valja ako ste uopšte i uzeli u razmatranje ovakvo pitanje.

Autor je profesor srpskog jezika i književnosti iz Kraljeva

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari