Šta ćete raditi onog dana kad bageri uđu na Kalemegdan?

„Radovao se onoj na Zlatiboru, raduje se i ovoj na Kalemegdanu.“ Zna ona njega, uradit će on to.

Mi ostali, građani koji ne znamo predsjednika, čekamo odluku suda. A sudija je vjerovatno uplašen.

Pomenuta saradnica zna da predsjednika ne obavezuje mišljenje stručne javnosti, te da će, po potrebi, smijeniti i direktora Zavoda za zaštitu spomenika Republike Srbije, ako se usprotivi. Postavit će drugog, poslušnog, i od njega dobiti formalnu saglasnost. Viđali smo već slične stvari. Na odluku suda nećemo dugo čekati.

Pitam se samo šta će reći Beograd, kulturni Beograd, umjetnici, ljudi zaposleni u kulturi, oni koji se bave zaštitom kulturnih dobara, istoričari? Šta će reći profesori na fakultetima, koji pored arheologije i istorije, filozofije i estetike, studentima predaju i etiku?

Zar nije Kalemegdan najznačajniji spomenički kompleks, najslojevitiji, najbogatiji, nezamjenjivo dragocjen? Gradimo li to ljepši i stariji Kalemegdan?

Čekam da vidim šta će se desiti toga dana kad bageri, bušilice, teške mašine za kopanje i prevrtanje zemlje uđu na Kalemegdan. Volila bih prije toga vidjeti ko je arhitekta (ili arhitektica) čije će idejno rješenje za gondolu biti izrađeno. Hoće li upisati svoje ime negdje na zidu?

Šta će tog dana, kad počne zabadanje dubokih šipova u stomak Kalemegdana, u sve arheološke slojeve, šta će tog dana raditi umjetnici u ULUS-u, profesori i studenti Likovne i Primjenjene akademije, zaposleni u Biblioteci grada, profesori i studenti Filozofskog fakulteta, zaposleni u Zavodu za zaštitu spomenika, koji se nalazi baš na tom Kalemegdanu?

Bojim se da će se zvuk čuti i do Narodnog muzeja i Akademije nauka. Hoće li ih to omesti u njihovom radu? Koje ćemo druge, važnije poslove imati toga dana?

Sigurna sam da ću ja tog dana doći na Kalemegdan. Bit ću tamo i smetati mašinama. Da to ne uradim, poništila bih sav svoj život, i bilo bi me stid.

Autorka je slikarka, kustoskinja Zbirke umetničkih dela SIV-a u penziji