
Ja ga shvatam jer polemiše sa nečim što nisam nigde naveo.
Ipak ga ne razumem jer je lagodno čitao 40 godina (sve do knjige „Saveznici i jugoslovenska ratna drama“, objavljene 1985, autora akademika Veselina Đuretića) stotine memoara partizanskih boraca o svakom danu njihovog učešća u Drugom svetskom ratu u Jugoslaviji gde se glorifikuje partizanski pokret, a satanizuje JVUO.
Sve to prati ogroman broj partizanskih filmova i TV serija koje se i danas često repriziraju na državnoj televiziji.
Svaka knjiga koja se pojavljuje poslednjih 35 godina od strane boraca JVUO objavljenih kod nas i u srpskoj dijaspori ovde se tumači kao revizija istorije.
Gospodin Kraus iznosi istinu da su se naši komunisti pripremali za rat daleko pre napada Hitlera na saveznika Staljina 22. juna 1941. i da je ovaj datum bio samo okidač za rušenje vladajućeg režima u Jugoslaviji.
Ispada da je to herojski čin rušiti postojeći državni režim, a suprotno tome podrška postojećem režimu time što JVUO nije htela da prihvati kapitulaciju zemlje, ispada da je bio izdajnički čin.
Gospodin Kraus preporučuje knjigu Bila Dikina „Bojovna planina“, koji je kasnije pomogao Čerčilu da napiše memoare i verovatno ga informisao da se kralj Petar II Karađorđević 27. marta 1941. u svom begu od pučista spustio niz oluk Belog dvora, što je samo bujna mašta Čerčila.
Takođe, nigde u svojim memoarima Čerčil ne pominje da je njegova vlada finansirala tragični puč 27. marta 1941.
Pošto se mnogo tekstova partizanskih publicista završava sa zločinom JVUO, pa i ovaj g. Krausa, citiraću članak publiciste Miloslava Samardžića iz Kragujevca objavljenog u Večernjim novostima 6. 3. 2015.
Inače, Samardžić je autor dvotomne knjige „Borbe četnika protiv Nemaca i ustaša 1941-1945“.
Naslov članka glasi: Odmazda u Vraniću i za četnike je bio zločin. „… U noći između 20. i 21. decembra 1943. u Vraniću je zanoćio 2. bataljon posavske brigade Avalskog korpusa JVuO. Svojih 12 ranjenika bataljon je smestio u kuće komunističkih simpatizera (to je bila uobičajena praksa i jednih i drugih, da se optereti suprotna strana), dok su se zdravi razmestili po selu. U cik zore komandant bataljona primećuje da je svih 12 ranjenika zaklano na spavanju i naređuje da se za odmazdu u tih 12 kuća streljaju svi muškarci. To je učinjeno s tim što je ubijeno i nekoliko ženskih osoba, dok je jedna beba poginula od zalutalog metka. Čuvši za ovo, vrhovna komanda je naredila istragu, ali ona nikad nije dovršena. Svakako bi bila okončana posle rata, kao što su se pitanja raznih dela rešavala posle Prvog svetskog rata. Uglavnom, u četničkim redovima se od početka smatralo da je likvidacija civila u pomenutih 12 kuća bila zločin i niko nikada nije tvrdio suprotno. Nedićeva služba državne bezbednosti izvestila je da je u selu Vraniću ubijeno 40 osoba. Komunisti su kasnije povećavali ovu cifru došavši do 72 žrtve. Međutim, oni nikada nisu pomenuli ubijene ranjenike niti ih je zanimao objektivan opis svih ratnih zločina…“
Na kraju gospodin Kraus ne poziva da na drugi dan Sv. Nikole obiđem spomen-kuću u Vraniću, što ću verovatno i učiniti kad prođe korona.
Autor je predsednik Udruženja političkih zatvorenika i žrtava komunističkog režima
Podržite nas članstvom u Klubu čitalaca Danasa
U vreme opšte tabloidizacije, senzacionalizma i komercijalizacije medija, duže od dve decenije istrajavamo na principima profesionalnog i etičkog novinarstva. Bili smo zabranjivani i prozivani, nijedna vlast nije bila blagonaklona prema kritici, ali nas ništa nije sprečilo da vas svakodnevno objektivno informišemo. Zato želimo da se oslonimo na vas.
Članstvom u Klubu čitalaca Danasa za 799 dinara mesečno pomažete nam da ostanemo samostalni i dosledni novinarstvu u kakvo verujemo, a vi na mejl svako veče dobijate PDF sutrašnjeg broja Danas.
Pročitajte knjigu „Noć kame“ ima na internetu pa će vam sve biti jasnije.
I, zbog čega je ta knjiga reprezentativna. Šta je sa spomenikom i ulicom majora JVUO, Aleksandra Mišića, sina vojvode Mišića, koga su streljali Nemci? Zar se on nije borio protiv fašizma?
Pročitajte knjigu „Kazna i zločin“, istoričara Milana Radanovića. Niko nikada nije istražio toliko arhiva, dokumenata i svedočenja o zločinima JVUO. Sve sa dokazima.
Autor u svom tekstu omalozava Bila Dikina, oksvordskog profesora i clana britanse misije pri vrhovnom stabu NOB-a, koji je pomagao Cercilu u pisanju memoara. Dikin je ocevidac, ucesnik, i svedok zbivanja na JU ratistu. Prosao je pakao Sutjeske, gde je lakes ranjen. Posle rata objavio je memoarsku knjigu Bojevna Planina u kojoj je izrazio divljenje za partizansku borbu i njihovog vodju Tita.
O cetnicima i njihovoj “borbi”americki major Feris, clan britanske vojne misije posredstvom predpostavljenog generala Donovana, referisao je Ruzveltu o stanju na JU ratistu. O Drazinim cetnicima tvrdi “Cetnici se nikada nisu efikasno borili, niti su to ikada pokusavali. Nemci su im najveci prijatelji i oni ih pomazu u borbi protiv partizana, u najvecoj mogucoj meri, a to su radili od samog pocetka. Ovaj dokument se nalziou Vojnom arhivu.
Da bi potvrdio svoje tvrdnje o borbi cetnika red je da nam Djuric navede koliko su nemackih vojnika cetnici izbacili iz stroja, ubili i koliko ih je poginulo u borbama protiv Nemaca? Time se meri doprinos borbi protiv fasistickih okupatora.
Sto se tice Vranica, to nije jedino mesto gde su klani nevini. Svojevremeno je Politika informisala da stanovnici Jagodine, Paracina i Cuprije svakog februara polazu vence na spomenik zaklanim sugradjanima. Zlocin se desio nocu, u vreme policikog casa, sa znanjem Nemaca, kada su crne trojke zaredjale po kucama i zaklali vise gradjana i jednu bebu u kolevci. U Drugovcu se klalo i ubijalo maljem po glavi u crkvenoj porti, o cemu svedoci spomenik sa imenima ubijenih. Zlocini su vrseni i u selima u podnozju Bukulje. Strasni pokolji Muslimana u Bosni, oko 3,000 i Sandzaku namerno se “zaboravljaju “i precutkuju, ali je upravo to bio jedan od razloga zasto su Bosnjaci devedesetih rekli “necemo s cetnicima”. Stoga ne cudi sto se pristojnom svetu na pominjanje cetnika i dan danas dize kosa na glavi.