Punoletstvo tragedije

Od naselja u kojem su pre rata vladali uzorni međunacionalni odnosi, o čemu govori činjenica da se nebrojeno Vukovaraca izjašnjavalo Jugoslovenima, ali i mnoštvo mešovitih brakova, Vukovar je, zajedno sa Sarajevom, postao simbol najvećeg ratnog bezumlja iz devedesetih.

Hrvatska godinama nakon bitke i integracije Vukovara u svoj državno-pravni sistem obeležava Dan sećanja. Vukovar je za Hrvatsku jedan od glavnih simbola sukoba koji naziva Domovinskim ratom. U Srbiji, Vukovar se ne pominje. Stav proklamovan sa rasplamsavanjem rata, da Srbija u njemu nije učestvovala preživljava do današnjih dana. Nakon što se Slobodan Milošević, zahvaljujući politici Zapada, transformisao iz „balkanskog kasapina“ u „nezaobilazni faktor mira i stabilnosti“, Vukovar, zajedno sa ratovima u Hrvatskoj i BiH, potisnut je u duboki zaborav. Kao da se ništa nije ni dogodilo. Kao, što je, uostalom, zaboravljena i potpuno ignorisana tragedija Krajine.

Za razliku od Hrvatske, koja svih ovih godina ne zaboravlja Vukovar, a nakon početka procesa „detuđmanizacije“ ni Knin – na stranu da li je to sećanje posledica pritisaka ili ne – Srbija kontinuitet simbola nema. Knina smo se setili kada smo ponovo ušli u sukob sa Zapadom. Demokratska vlast posle 2000. insistira da Hrvatska učini sve da omogući povratak Srba u Krajinu, a udeo svojih prethodnika, prenet na pleća svih građana Srbije prihvatali to ili ne, u onome što se dogodilo i u Krajini i u Vukovaru, pominje samo kada baš mora.

Đaci u hrvatskim školama imaju i te kako jasnu predstavu o Vukovaru. Taj grad i Dubrovnik su „ključne reči“ u delovima njihovih udžbenika istorije koji govore o kraju prošlog veka. Opet, na stranu koliko su, možda, opterećeni nacionalizmom ili jednostrani. Đaci u Srbiji o istim pojma nemaju. Niko ih ne uči. Kako da se razumemo i usaglašavamo ako ignorišemo stvari koje za jedne ili druge imaju veliki značaj? Pretpostavka da će nas „melting pot“ EU dovesti u sklad nije realna. To je pokazao i primer Jugoslavije.