Tadićeva poseta Sarajevu u nekoj meri je nadmašila čak i njegov, po političkom momentumu, ali i iz ugla odnosa s javnošću, besprekorno organizovan opatijski susret „bez kravata“ u martu 2010. s tada novoizabranim hrvatskim predsednikom Ivom Josipovićem.


Naravno, Opatija će još dugo biti nedostižni uzor, po apsolutnoj tajnovitosti kojom je organizovana, pa su mediji saznali da Tadić ide kod Josipovića, tek kada je sleteo na aerodrom na Krku. Tu je i element ekskluzivnosti, to je bio njihov prvi susret, kojim su otvorili vrata odnosu koji je prerastao, u očima Brisela, u primer istinski prijateljske regionalne saradnje.

S druge strane, Boris Tadić i njegovi savetnici u sredu su u Sarajevu povukli neke sjajne, originalne poteze – nakon formalnog sastanka sa članovima Predsedništva BiH i drugim političarima iz zajedničkih institucija te države, a potom i tradicionalne šetnje Baščaršijom, predsednik Srbije je u prisustvu TV kamera i fotoreportera popio kafu s tri neupitne sarajevske i ex-yu legende Ivicom Osimom, Halidom Bešlićem i Edinom Dervišhalidovićem (Dinom Merlinom), te je, bez medija, obišao stan u kojem je njegova porodica živela kada je rođen, baš u glavnom gradu BiH, pre 54 godine.

Nemojmo se sada sporiti o muzičkim ukusima. Poenta je u tome što nema mnogo Sarajlija i Bošnjaka koji će smatrati za neprijatelja čoveka koji je dobar Dinu Merlinu i Bešliću, dok je Osimov kultni status Željinog igrača i trenera i poslednjeg selektora reprezentacije SFRJ u Sarajevu, i Bosni uopšte, neuporediv s bilo čime što imamo u Srbiji (godine su još pred Đokovićem).

Ovi perfektni PR pogoci, ali i čudni kriterijumi reportera koji su pratili posetu srpskog predsednika, donekle su bacili u senku nekoliko ključnih političkih poruka koje je Tadić uputio iz svog rodnog grada. Najvažnija jeste ta da Srbija želi da ima specijalne odnose i s Republikom Srpskom i s Federacijom BiH. Dakle, status kakav za Srbiju ima srpski entitet, ubuduće će imati i onaj bošnjačko-hrvatski. To do sada nijedan beogradski političar iz pozicije vlasti nije rekao. Druga je da odnos prema nezavisnosti Kosova nije jedina „crvena linija“ za Srbiju, već da istu važnost ima i odnos prema suverenosti i unutrašnjim pitanjima države BiH. Treća, da ga mogu smatrati i izdajnikom, ali da svoju (novu) regionalnu politiku neće menjati.

Šta je bilo Miloradu Dodiku u glavi dok je slušao ove poruke, ne znamo. Kao što ne znamo ni šta mu je trebalo da njegovi poslušnici organizuju mitinge podrške Ratku Mladiću, na kojima se tražila glava „izdajnika“ Tadića. To je ipak manje važno. Nadajmo se da unutrašnji politički prioriteti, poput pobede na narednim izborima, neće vratiti Borisa Tadića na omiljenu, a strateški neodrživu, klackalicu „malo Mile, malo Bakir“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari