Josip Broz nije gazio preko leševa 1Foto: Privatna arhiva

Dokle god kapitalizam postoji kao svetski proces, postojaće i komunizam kao alternativa, sa krajnjim ciljem društva bez klasnih razlika. Ovo možda deluje neverovatno iz perspektive Srbije, gde je radnički pokret potpuno poražen, kaže u razgovoru za Danas istoričar Stefan Gužvica, autor nedavno objavljene knjige „Prije Tita: Frakcijske borbe u Komunističkoj partiji Jugoslavije 1936-1940“ (Srednja Europa, Zagreb).

Gužvica je doktorand na Univerzitetu u Regenzburgu, gde radi na disertaciji o Balkanskoj komunističkoj federaciji tokom dvadesetih i tridesetih godina XX veka. Knjiga koja je povod za razgovor je proširena verzija master rada i do sada je, pored srpskohrvatskog, objavljena još na slovenačkom i engleskom.

* Kakav je bio odnos Milana Gorkića, generalnog sekretara KPJ, i njegovog naslednika na toj funkciji Tita, odnosno Tita i Petka Miletića, koji je predstavljan kao njegov najogorčeniji protivnik?

– Tito je bio jedan od najbližih saradnika Milana Gorkića, koji je bio defakto vođa KPJ od 1932, sve do njegovog hapšenja u avgustu 1937. u Moskvi. Kada je Gorkić iz Pariza, gde se nalazilo jugoslovensko partijsko rukovodstvo, otišao u SSSR, za svog zamenika postavio je Rodoljuba Čolakovića. Kada je Čolaković shvatio da se Gorkić ne javlja iz Moskve, zabrinuo se i zamolio Tita da preuzme dužnost vođe tokom odsustva generalnog sekretara. Tako je nastalo takozvano Privremeno rukovodstvo KPJ. Ovakvu postavku su prihvatili manje-više svi emigranti u Parizu, ali vest o Gorkićevom hapšenju i streljanju u SSSR-u unela je pometnju u redove komunista: ako je generalni sekretar špijun, onda praktično svako može biti špijun. Frakcijska borba, odnosno borba dve grupe za prevlast nad partijom, počela je u decembru 1937. Na sastanku nezvaničnog Politbiroa partije Tito je predložio da se Petko Miletić, vođa KPJ u sremskomitrovačkom zatvoru, smeni, nakon što je saznao da su Miletićevi ljudi pokušali da ubiju Andriju Hebranga. Toj odluci usprotivili su se Ivo Marić i Labud Kusovac, te demonstrativno napustili sastanak. Tada su oni formirali takozvani paralelni centar, grupu koja se suprotstavljala Titu. Oni su prvo pokušali da predstave Marića, splitskog proletera i učesnika revolucionarnih previranja na kraju Prvog svetskog rata, kao kandidata za generalnog sekretara. Pošto je Tito Marića i Kusovca izbacio iz partije i politički marginalizovao, kao svog kandidata su istakli Miletića. Miletić u jesen 1939. odlazi u Moskvu sa namerom da potkaže Tita kao špijuna, dovede do njegovog hapšenja, i preuzme partiju. Međutim, Tito ga je preduhitrio, došavši u posed inkriminišućih dokumenata o njemu, te je Miletić u januaru 1940. završio u gulagu.

* O tridesetim godinama XX veka pisalo se kao o periodu bespoštedne borbe unutar KPJ za njeno liderstvo. Da li se ona završila potpunim porazom jedne, i trijumfom druge strane oličene u Josipu Brozu Titu?

– Borba za liderstvo u KPJ i Staljinova Velika čistka u SSSR-u bili su dva povezana, ali ipak različita procesa. Dok čistku možemo opisati kao bespoštednu, situacija sa borbom za prevlast u partiji ipak je bila malo kompleksnija. Iako je borba svakako bila žestoka – Marić, Kusovac i Miletić bili su ubeđeni da je Tito špijun – ona nije bila bespoštedna. Tito je mnoge bivše saradnike svojih rivala uspešno integrisao u svoje novo rukovodstvo – najpoznatiji primeri su Boris Kidrič, Milovan Đilas i Ivan Milutinović. S druge strane, čistka u Sovjetskom Savezu obuhvatala je prvenstveno kadrove koji nisu ni razmatrani za rukovodeće položaje u partiji, jer su manje-više svi politički emigranti automatski bili pod sumnjom za špijunažu. Ti ljudi, često frustrirani zbog udaljenosti od dešavanja u Jugoslaviji, opterećeni ličnim sukobima, i svesni veoma stvarne mogućnosti infiltracije policijskih agenata u komunistički pokret, tokom Velike čistke su dobili opravdanje za javno iznošenje svih zlih slutnji, kleveta i napada na svoje dojučerašnje saborce. Kada je Staljin proglasio sveopšti lov na špijune, prethodne političke nesuglasice mogle su vrlo lako biti interpretirane kao znak izdaje. Najbolji primer toga je Kamilo Horvatin, zagrebački komunista i Krležin prijatelj koji je nakon hapšenja Gorkića zapravo bio prvi kandidat za njegovog naslednika. Horvatin je mnoge jugoslovenske komuniste potkazao kao „trockiste“. Međutim, iznosio je i konstruktivne predloge za obnavljanje partijske organizacije, te ga je Kominterna smatrala za jedinog čoveka od poverenja u KPJ u tom trenutku. Na kraju je, nažalost, i sam bio uhapšen pod lažnim optužbama za špijunažu, i streljan u martu 1938. Tek tada se Kominterna okrenula sukobljenim drugovima u Parizu.

* Da li je KPJ u to vreme bila pod potpunom kontrolom Sovjetskog Saveza, odnosno Kominterne, ili ona za Moskvu tada nije bila od velikog značaja?

Josip Broz nije gazio preko leševa 2
Foto: Promo

– KPJ je bila sekcija Kominterne, i kao takva morala je prihvatiti određena programska načela. To nije pitanje „kontrole“ koliko je pitanje prihvatanja osnovnih pravila članstva u određenoj međunarodnoj organizaciji – lista uslova za ulazak u EU je, recimo, mnogo opširnija i restriktivnija. Međutim, materijalna zavisnost od SSSR-a razvila se nakon neuspeha revolucija u Centralnoj Evropi i primoravanja KPJ na ilegalu od strane kraljevskih vlasti. To se odrazilo i na njenu unutrašnju politiku. 1928. godine je Kominterna, slušajući veoma rasprostranjene kritike članstva o frakcijskim borbama koje paralizuju rad partije, uputila Otvoreno pismo, kojim su frakcije unutar partije u suštini zabranjene. Ovo rešenje, međutim, učinilo je situaciju još gorom, jer je neslaganje unutar partije praktično postalo politički zločin, a sve češće i povod za izbacivanje članstva, ne od strane KPJ, nego same Kominterne, što je kulminiralo između 1936. i 1939, kada je oko 300 nevinih Jugoslovena osuđeno na smrt u SSSR-u. Uprkos tome, vodeći kadrovi KPJ imali su određen manevarski prostor. Od njih se nije očekivalo samo slepo praćenje direktiva. Naprotiv: razlog zašto je baš Tito, a ne Marić ili Kusovac, zadobio pažnju Kominterne 1938. bio je taj što je preduzimao konkretne korake: okretao je reformističke sindikate ka komunistima, jačao omladinsku organizaciju i infiltrirao partijce u nekomunističke organizacije da bi ih gurao ulevo. Iako se očekivalo praćenje opštih smernica koje su određivane na kongresima Kominterne – i u skladu sa spoljnopolitičkim interesima SSSR-a, od vođa komunističkih partija se očekivalo da pokažu inicijativu, nezavisnost i sposobnost.

* Kakva je bila uloga Tita u KPJ u vezi sa Španskim građanskim ratom i odlaskom boraca iz Jugoslavije na ratište?

– Tito nikada nije bio u Španiji. Poreklo tog mita su memoari španskog borca i britanskog komuniste Freda Koupmena, koji je posle rata pogrešno identifikovao komandanta svoje jedinice Čapajeva kao Tita. Danas znamo da je Čapajev zapravo bio mađarski komunista Mihalj Salvai, o kom su u Mađarskoj pisane brojne monografije i čiji život je dobro dokumentovan. Tito, međutim, jeste bio jedan od organizatora prebacivanja dobrovoljaca iz Jugoslavije u Španiju, uključujući i nesretnu akciju sa brodom La Corse, kada je uhapšeno nekoliko stotina komunista. Međutim, krivica za to bila je prvenstveno Gorkićeva, jer je kreirao plan istovremenog prebacivanja 500 ljudi, od kojih su mnogi bili komunisti koje je policija pomno pratila, što je bilo jednostavno neizvodljivo. Titov rival Labud Kusovac takođe je bio zadužen za prebacivanje dobrovoljaca u Španiju, ali iz Pariza. Njihov sukob se stoga preneo i u interbrigade, mada nije obuhvatao više od dvadesetak jugoslovenskih i nekoliko albanskih dobrovoljaca. Većinu vremena u Parizu Tito je proveo pokušavajući da formira novo partijsko rukovodstvo, a od 1938. ozbiljno se posvetio projektu gašenja pariskog punkta, da bi se centralni komitet, po prvi put nakon uvođenja Šestojanuarske diktature 1929, za stalno vratio u Jugoslaviju.

* Da li se za Josipa Broza može tvrditi da je gazio preko leševa da bi se uspeo na čelo partije? Ima i mišljenja da je on zapravo bio sasvim drugačiji, humanista koji se protivio obračunu sa neistomišljenicima do istrebljenja.

– Ideju o Titu kao ličnosti koja „preko leševa“ gazi do vodeće pozicije u KPJ je ideološka konstrukcija koju su najviše promovisali Pero Simić i Zvonimir Despot. Međutim, ona jednostavno ne odgovara stvarnosti. Oni uzimaju izveštaje, takozvane „karakteristike“, koje je Tito pisao 1935. i 1936. i zaključuju da ga to čini potkazivačem i „agentom Kominterne“. Tu prave tri velike greške. Prva je što čitaju istoriju unazad, pa pretpostavljaju da je Tito valjda bio vidovit pa je znao da će izveštaje iz 1935. godine NKVD potencijalno koristiti u istragama dve godine kasnije. Tako, recimo, Simić i Despot tvrde da je Gorkić uhapšen „samo trideset meseci“ nakon što je Tito o njemu pisao karakteristiku. Trideset meseci nije „samo“, to je dve i po godine. Ako je Tito navodno potkazao Gorkića kao špijuna, zašto bi Kominterna i NKVD tog čoveka ostavili da vodi partiju još dve i po godine? Druga greška koju prave je što ignorišu činjenicu da su karakteristike bile normalan deo procesa provere kadrova i da su ih pisali doslovno svi komunisti u Moskvi. Fiksacijom na Tita su, recimo, sasvim propustili da primete da je Horvatin pisao karakteristike u vreme same Velike čistke, koje su, za razliku od Titovih, bile eksplicitno potkazivačke. Treća greška je što misle da je potkazivanje špijuna bilo sredstvo za dolazak na vlast. Ono je najčešće i same potkazivače stavljalo pod sumnju, jer bi nužno povlačilo pitanje „zašto nam ovo nisi ranije rekao?“ Tako su nastradali i Horvatin i mnogi drugi. Tito kakvog predstavljaju autori poput Despota i Simića je samo slika u ogledalu kulta ličnosti koji je postojao u SFRJ – samo što je, u SFRJ, Tito bio svemoćni humanista, a za njih je, iz njihovih političkih razloga, svemoćni demon. Ne možemo znati šta je Tito zaista privatno mislio o čistkama, a jedini izvor su nam njegovi prijatelji Krleža i Josip Kopinič, koji smatraju da on nije verovao u optužbe za koje su se njegovi partijski drugovi teretili. Jedina osoba za koju možemo reći da je Tito skrivio njeno hapšenje je Petko Miletić, ali u tom slučaju se radilo o čoveku koji je istu takvu sudbinu spremao samom Titu.

* Slažete li se sa ocenama da je Tito kao istorijska ličnost danas, kada govorimo o ex-YU prostoru, najmanje popularan u Srbiji? Na 40. godišnjicu njegove smrti čak je oživljena i ideja o izmeštanju njegovog groba u inostranstvo.

– Tito i dan-danas predstavlja ogroman problem za političke elite zemalja nastalih raspadom njegove. To je zato što konkretni rezultati njegovog socijalizma, bilo da se tiču modernizacije, egalitarizma ili međunarodnih odnosa, čine da bilo šta urađeno u poslednjih trideset godina izgleda u najmanju ruku smešno, a u najgorem slučaju, kao istorijski regres. Odatle potiče potreba za unižavanjem Tita i sistema koji je stvorio. Mislim da je, generalno govoreći, situacija u Srbiji bolja nego u Hrvatskoj, koja prednjači u demonizaciji socijalizma, mada Tito svakako ovde nije toliko popularan koliko u Sloveniji ili BiH. Vladajuća klasa se, pritom, trudi da kritike Tita ostanu površne, te se svode na izmišljotine kako je Tito bio „antisrbin“ u Srbiji ili „antihrvat“ u Hrvatskoj, što je opet nekakvo preslikavanje savremenih nacionalističkih ideoloških normi na period u kojem takve stvari nisu bile faktor. Ni „odbrane“ SFRJ nisu mnogo bolje, pa tako slušamo da treba da se divimo Titovim putovanjima po svetu, a ne činjenici da su u socijalizmu milioni ljudi iz radničkih i seljačkih porodica po prvi put u istoriji mogli da odu na more i da su postojala radnička odmarališta koja su običnim ljudima učinila letovanje dostupnim. Titovom režimu se svakako može štošta zameriti: odsustvo stvarne radničke demokratije, žrtvovanje boljitka radničke klase zarad interesa tržišta, stvaranje autoritarne i okoštale partijske strukture koja se nije mogla reformisati. Međutim, takvo kritičko promišljanje jugoslovenskog socijalizma nužno sa sobom nosi i kritičko promišljanje današnje, kapitalističke stvarnosti i kao takvo je nepoželjno. Mnogo bezbednije je držati se površnih stereotipa.

* Je li komunizam/socijalizam, uprkos opstanku ideologije kao vladajuće u nekoliko zemalja, u prvom redu u Kini, kao „svetski proces“, okončan sa padom Berlinskog zida i raspadom SSSR-a?

– Kada su nacisti došli na vlast i uništili Komunističku partiju Nemačke, tada najjaču u Evropi, Bertold Breht je u egzilu napisao predivnu pesmu „Ulm 1592“. To je pesma o mitskom krojaču iz Ulma, koji je u XVI veku dizajnirao prvu mašinu za letenje. Lokalni biskup kaže mu da je to glupost, jer čovečanstvo nikada neće poleteti. Krojač pokušava da poleti sa crkvenog krova, pada na zemlju i umire. Biskup tada likuje pred okupljenim narodom, ponavljajući da čovečanstvo nikada neće leteti. Poenta pesme je, naravno, da je čovečanstvo na kraju ipak poletelo. Mislim da je to odlična metafora za komunizam u XX veku, kao i za njegov budući horizont. Dokle god kapitalizam postoji kao svetski proces, postojaće i komunizam kao alternativa, sa krajnjim ciljem društva bez klasnih razlika. Ovo možda deluje neverovatno iz perspektive Srbije, gde je radnički pokret potpuno poražen, čemu je doprineo i sam Savez komunista Jugoslavije u kasnijim fazama. Međutim, ne možemo ignorisati da u ovom trenutku u Indiji traje najveći generalni štrajk u istoriji čovečanstva, gde 250 miliona ljudi, predvođeni tamošnjim komunističkim partijama, vodi borbu protiv Modijevog režima. Isto tako, u nominalno „socijalističkoj“ Kini sve je više marksističkog radništva koje se organizuje nezavisno i protiv vladajuće partije. Naravno, priča o krojaču iz Ulma nije toliko jednostavna. Način na koji je on pokušao da leti, sa ušivenim krilima na leđima, nije način na koji je čovečanstvo na kraju poletelo tri veka kasnije. Ta metafora, dakle, povlači za sobom pitanje da li je komunističko iskustvo XX veka, od Lenjina pa do svih njegovih sledbenika, bilo ćorsokak istorije, ili zapravo nudi korisne političke lekcije za budućnost. Međutim, mislim da je prerano tražiti odgovore na takva pitanja, i da će se oni nužno sami formulisati kroz politička dešavanja u XXI veku.

* Verujete li u mogućnost dolaska komunista ili „radikalne levice“ na vlast u malim zemljama, bez podsticaja svetske sile kao što je to bila praksa u XX veku?

– „Socijalizam u jednoj zemlji“ se više puta pokazao kao neizvodljiv projekat, čak i u velikim zemljama. Lenjinova vizija, polazeći od Marksa i Engelsa, zasnivala se na svetskoj revoluciji, a Ruska revolucija trebala je da bude tek uvertira za Nemačku, koja je poražena kada su socijaldemokrate naručile ubistvo Roze Luksemburg i Karla Libknehta od strane ekstremnih desničara. Da ovakvo gledište nije samo stvar dogme napisane pre 200 godina, nego i te kako proverljive materijalne stvarnosti, pokazuju i mnogi skoriji primeri: kapitulacija grčke „radikalne levice“ 2015, ili „socijalizam“ u Venecueli i Boliviji, koji se svodi na nacionalizaciju par krupnih industrija u okviru postojećeg sistema, i onda očajničko držanje za vlast dok SAD ne organizuje državni udar ili uvede sankcije. U Evropi, španski „radikalno levi“ Podemos je već godinu dana deo vlasti, pa nije postigao apsolutno nikakav pomak ka socijalizmu. Svakako je pohvalno što nastaju političke organizacije poput nedavno stvorene Partije radikalne levice u Srbiji. Međutim, mislim da je i sam pojam „radikalna levica“ dobar indikator konfuzije, kako kod ljudi na levici, tako i šire populacije, koji još ne znaju ni kako da se nose sa nasleđem XX veka ni kako da stvore uverljivu i izvodljivu alternativu za ovaj vek. Izvesno je, u svakom slučaju, da neće uspeti bez internacionalizma, jer internacionalizam za levicu nije apstraktna lepa želja nego pitanje strateške nužnosti. To je, uveren sam, jedna od lekcija naših krojača iz Ulma kojoj sigurno nije mesto na smetlištu istorije.

Knjiga „Prije Tita: Frakcijske borbe u Komunističkoj partiji Jugoslavije 1936-1940“ može se naručiti preko https://srednja-europa.hr/proizvod/prije-tita/

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari