Kako pokrenuti mlade i naučiti ih da misle svojom glavom 1

„Postistina“, reč godine 2016. po Oksfordskom rečniku, koji je definiše kao stanje u društvu u kome se javno mnjenje ne zasniva na činjenicama, već na emocijama i ličnim uverenjima ljudi; postao je pojam za koji se smatra da utiče i oblikuje globalnu zajednicu i pojedina društva.

Gde je tu Srbija, posebno njeni mlađi naraštaji? Šta čini kolektivni, a šta individualni identitet mladih? Koliko je snažan ili da li uopšte postoji evropski identitet mladih Srbije? Da li neguju kritički način mišljenja? To su neka od pitanja koja je, u okviru projekta „Mladi u eri postistine: Proširi vidike“, pokrenuo Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji u nizu radionica i okruglih stolova održanih u više gradova: Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu, Nišu, Novom Pazaru.

Zabrinjavajući deficit evropskog identiteta

Helsinški odbor je održao seriju radionica i razgovora s mladima, učenicima srednjih škola i studentima, predstavnicima akademske zajednice, civilnog društva, u cilju pronalaženja najboljih pristupa u nastavi, koji bi vodili razvijanju kritičkog mišljenja mladih i približavanju alternativnih sadržaja. Rezultat ovih razgovora je izrada predloga preporuka namenjenih donosiocima odluka u vezi sa razvijanjem kritičkog mišljenja mladih. To treba da bude i podsticaj za demokratsko, aktivističko delovanje mladih, zasnovano na promovisanju ideja pluralizma, interkulturalizma, solidarnosti i socioekonomskih prava, kao i razvijanje narativa koji bi bili odgovor na ustaljene konzervativne. Da li je efikasno promovisanje takvih ideja moguće u sadašnjoj Srbiji, ali i u Evropi gde jačaju ekstremističke ideje, strah od drugačijih, borba za očuvanje sopstvenog, navodno ugroženog identiteta, posebno je pitanje.

Na okruglom stolu održanom u Beogradu Sonja Biserko, osnivačica Helsinškog odbora (HO), istakla je da stvari treba posmatrati u širem kontekstu i da Srbija ne predstavlja izuzetak. „Dosadašnji liberalni poredak je u krizi, što je dovelo do raspada vrednosti i institucija kao rezultat svojevrsne fragmentacije najpre SSSR, pa SFRJ. Politička moć država je umnogome smanjena, a raspad Jugoslavije i stvaranje novih država na njenom tlu, iziskivala je stvaranje novih identiteta. Ti identiteti su po pravilu nastajali na negaciji drugih, a etničke manjine su svuda, bez obzira na usvojene zakone po visokim evropskim standardima, izloženi nekim oblicima segregacije“, rekla je Biserko, zaključujući da živimo u haotičnom svetu i da je neizvesno šta će se izroditi iz sadašnjeg haosa. Sociolog Srđan Barišić, koji godinama radi u prosveti, smatra da je teško „prodrmati“ većinu mladih i dopreti do njih. „Sekundarni nacionalizam je još nedovoljno teorijski analiziran i obrazložen. Mladi su zadojeni sistemom vrednosti, koji je recidiv devedesetih“, rekao je Barišić, dodajući da je u Srbiji normalizovana etnička i verska distanca i „sve ono što prati ovako nakaradan identitet u kome funkcionišemo“.

Politikolog Miloš Ćirić, koji je vodio više radionica s pripadnicima generacija rođenih 2002-2004, primetio je da, mada su rođeni znatno posle devedesetih, na njihove stavove, ratovi iz vremena raspada bivše zemlje, i te kako imaju uticaj. „Kad god sam pominjao neke činjenice i ratne zločine iz devedesetih, burno su reagovali. Te činjenice su zamaskirane lažima, što je deo šireg trenda, koji postoji u porodičnom, ali i u političkom okruženju“, rekao je Ćirić.

On primećuje da je opšti trend da se svi ratovi koje je vodio srpski narod proglase za oslobodilačke, te da se ne samo izbrišu svi zločini koji su u njima počinjeni u ime nekakvog srpskog interesa, već i jugoslovenski karakter antifašističke borbe u Drugom svetskom ratu. „Ispada kao da su sami Srbi oslobađali Jugoslaviju“, naveo je Ćirić. Prema njegovim rečima, treba praviti razliku između Evrope, evropskih vrednosti i EU. „U pojedinim državama EU političke elite ne samo da odustaju od evropskih vrednosti već i veličaju sasvim suprotne“, zaključio je Ćirić. Sociolog Dragan Stanojević sa Filozofskog fakulteta smatra da se, zbog jačanja ekstremne desnice u EU i izneveravanja evropskih vrednosti, može govoriti i o „građanskom evroskepticizmu“, pored ustaljenog, nacionalističkog. Građani koji podržavaju evrointegracije Srbije imaju u glavi jasne praktične prednosti članstva u EU (posao, putovanja, standard), dok je problem vlasti, koja je zvanično za EU, to što je suštinski antievropska. Ni opozicija, međutim, ne artikuliše jasno evropske vrednosti, smatra Stanojević.

Između Svetog Save i inostranstva

Na okruglom stolu u Novom Sadu Duško Radosavljević, predsednik Saveza antifašista Vojvodine i profesor Fakulteta za pravne i poslovne studije, na kome je, u saradnji sa Helsinškim odborom, organizovana serija seminara, ocenio je da je to iskustvo dragoceno. „Dolazili smo do vrlo interesantnih situacija. Ovde u Novom Sadu jedna polaznice škole je rekla da je njen otac učestvovao u ratnim dešavanjima na Kosovu. Divno je otkriće da je ta devojka bila potpuno otvorenog stava i da je sa velikom pažnjom slušala ono što nije mogla da čuje u okviru svoje porodice ili u školi. Nekako, opšte mesto u razgovorima koliko god deca bila različita dolazili smo do zaključka da u njima postoji neka vrsta opravdanog bunta protiv lažno kreirane realnosti. Oni smatraju da u svojim školama, razredima, na prvim godinama fakulteta nemaju prave informacije, kako o stvarnosti, koju sada žive, ali i o neposrednoj prošlosti, odnosno o periodu koji po svemu još uvek određuje naše živote ne samo ovde u Srbiji nego i u regionu“, primetio je Radosavljević. Govoreći o alternativnom obrazovanju, Radosavljević se dotakao i materijalnih problema. „Koliko para možemo izdvojiti za besplatni univerzitet gde ćemo obrazovati ljude? Da li mi imamo nekog Sorosa da deci obezbedi besplatno školovanje?“, upitao je, dodajući da je socijalni status studenata sve lošiji i da iz manjih sredina deca sve teže mogu da priušte odlazak na školovanje u veće centre.

Politikolog Pavel Domonji prisetio se svog predavanja u školama Helsinškog odbora. „Pitao sam polaznike da li znaju šta su ljudska prava i da li hoće da pričaju o tome. Rekli su da nikada nisu slušali o tome i bili zgroženi nakon tog mog uvodnog izlaganja“, rekao je Domonji, dodajući da mladi često samo ponavljaju floskule koje čuju u tekućoj ideološkoj produkciji. Prema njegovom mišljenju, normalno je da se građani mogu deklarisati ne samo kao Srbi nego i kao Evropejci, ali to će uvek biti praćeno podsmehom. „Vezivanje za evropski identitet dovodi u pitanje stav nacionaliste da je nacionalni identitet prirodan, autentičan, urođen, jer je ovaj drugi navodno veštački konstruisan i neprirodan. Slična stvar je i sa subnacionalnim identitetima. Setite se samo nervoze prilikom popisa u vezi sa bilbordima koji su pozivali građane da se deklarišu kao Vojvođani. U percepciji nacionalista vojvođanski identitet je zaverenički scenario. Vojvođani nastaju „odnarođivanjem“ Srba“, rekao je Domonji.

Filozof Miroslav Keveždi smatra da su pojmovi alternativa i obrazovni sistem kontradiktorni. „Ono što je u obrazovnom sistemu to je institucionalizovano i prestaje da bude alternativa. Alternativa bi mogla da pripada neformalnom obrazovanju. Može se ići u nekoliko pravaca, pa i da se „omekšava“ obrazovni institucionalni sistem, ali pitanje je da li postoje kadrovi u obrazovnom sistemu koji mogu da prenesu alternativni narativ. Moje iskustvo govori da su kadrovi dosta slabi“, rekao je on. Keveždi veruje da je obrazovni sistem često u suprotnosti sa stvarnim životom. „Ta vrsta rascepa se prepoznaje kod učenika, zato što dok ih s jedne strane škola uči da slave Svetog Savu, oni s druge strane pogledavaju gde mogu da se zaposle u inostranstvu“, zaključio je Keveždi na raspravi u Novom Sadu.

Jugosloveni, Evropljani, Vojvođani

„I Jugosloveni i Evropljani i Vojvođani su funkcionalni koncepti u etnički mešovitom društvu. I ne treba da iznenađuje što se ti identiteti javljaju u jednoj pluralnoj sredini. Oni pripadnicima manjina omogućavaju da izbegnu status manjina. Ako mogu da biraju između asimilacije u većinski identitet i jugoslovenstvo, izabraće jugoslovenstvo, jer je u pitanju univerzalistička ideologija u odnosu na primordijalno etnički defnisanu naciju. U tom pogledu su jugoslovenski, evropski, vojvođanski identiteti oblici građanskog identiteta i na tome bi trebalo raditi“, smatra Pavel Domonji.

Bujanovac i Vojvodina

Branislava Opranović, novinarka i saradnica raznih nevladinih organizacija, prisetila se teškoća sa kojima je bila suočena u Bujanovcu, kad je pre više godina pokušala da približi đake iz albanske i iz srpske škole. Zbog jezičke i raznih drugih barijera dve grupe đaka nisu nikad bile u kontaktu, iako žive u malom gradu; uz puno peripetija, na kraju su uspeli da objave zajednički časopis. Neki od njih su ostali u kontaktu. To iskustvo je uporedila sa Vojvodinom.

„Istraživanje je pokazalo da u Vojvodini pa i među decom, desničarske organizacije imaju strašno veliki uticaj. Nacionalni stroj, Obraz, Strelasti krstovi, Tignjilaši, Pokret 64 Županije, to su ozbiljne ekstremističke, fašističke organizacije. Deca znaju za njih, ali ne znaju šta su ljudska prava, seksualne slobode, manjinska prava. O tome ne znaju ništa, ali znaju kako funkcionišu verske i te ekstremističke političke organizacije. Pokazalo se da Srbi i Mađari, učionice su im bile jedna pored druge, ne kao u Bujanovcu dve škole, a da opet nikad, nikad, nikad nisu zajedno, bili na hodniku, u dvorištu. Znate šta su naveli kao razlog?! Nemaju šta da traže u drugoj grupi: ‘Nemamo ista mesta za izlaske, ne slušamo istu muziku’. I na kraju se iskristalisalo da je glavni uzrok, barijera, nepoznavanje jezika. Nekada je ovde bio lep manir da mi učimo jezik sredine“, rekla je Opranović.

Prvo putovanje u Sandžak

Ilustrujući stereotipe koji postoje u našem društvu, Srđan Barišić se prisetio i svog prvog putovanja u Sandžak 2006. godine. „Bio sam izuzetno srećan što ću i taj deo konačno videti. Moje kolege u zbornici, svi visoko obrazovani, magistri, doktori nauka, pitaju me šta ću ja tamo, da li mi je frka, kao da idem na pusto ostrvo, na neko preživljavanje. Bio sam zbunjen, u kom kontekstu se ta pitanja postavljaju. To je upravo posledica interpretacije – kako se Sandžak predstavlja. Bilo šta da se događa u Sandžaku, na vestima ide neka pokrivalica sa ženama koje su pokrivene, sa muškarcima u kratkim pantalonama, sve ostalo je blur. Imate utisak da su u celom Sandžaku samo vehabije i da jedu žive ljude. A tamo se isto živi kao u Negotinu, kao i svugde drugde. Iste muke, socijalne i sve ostalo“, kazao je Barišić.

Projekat “Mladi u eri postistine: Proširi vidike” realizuje se uz podršku Fondacije za otvoreno društvo, Srbija. Mišljenja izrečena u ovim tekstovima isključivo su odgovornost autora i ne odražavaju nužno stavove Fondacije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari