U VMA je početkom marta otvorena Očna banka, u kojoj će naši oftalmolozi, zajedno sa kolegama drugih specijalnosti, dati značajan doprinos programu uzimanja rožnjača od preminulih osoba nakon moždane smrti i pripremiti ih za transplantaciju kod pacijenata koji imaju problema sa bolestima prednjeg segmenta oka.

U Klinici za nefrologiju VMA, zajedno sa kolegama iz Klinike za vaskularnu i endovaskularnu hirurgiju i Klinike za urologiju, godišnje se uradi između 25 i 30 živih srodnih i nesrodnih transplantacija bubrega. Po broju živih srodnih i nesrodnih transplantacija VMA je lider u našoj zemlji. Intenzivno radimo da se poveća broj kadaveričnih transplantacija bubrega, jer u VMA se na godišnjem nivou realizuje svega tri do pet donora. Shodno broju kreveta u jedinicama intenzivne nege i centru za moždani udar postoje kapaciteti da se pravovremenim prepoznavanjem potencijalnih donora, obradom i dijagnostikom pacijenta sa moždanom smrću poveća broj transplantiranih organa. U Srbiji na transplantaciju organa čeka 1.000 ljudi. Najviše čeka transplantaciju bubrega, potom jetre i srca – kaže za Danas načelnik Klinike za nefrologiju pukovnik prof. dr Đoko Maksić i dodaje da će se „u perspektivi raditi na donošenju novog zakona, na uređenju nacionalnog programa koji će voditi Uprava za biomedicinu Ministarstva zdravlja, kao i na uvođenju kombinovanih transplantacija poput transplantacije srca i bubrega, jetre i bubrega i eventualno transplantacije bubrega i pankreasa“.

* Koje su najveće prepreke za realizaciju Programa davalaštva i transplantacije?

– Najveći problemi u realizaciji Programa davalaštva i transplantacije organa i tkiva u našoj zemlji vezani su za mali broj donorskih bolnica, za mali broj donora na milion stanovnika, koji se u najboljim godinama kreće između pet i šest donora na milion stanovnika. U zemljama sa razvijenim programima davalaštva broj je između 25 i 40 donora na milion stanovnika. Naše stvarne i realne potrebe sa aspekta broja hroničnih bubrežnih, jetrenih i srčanih bolesnika daleko su veće. Srbija i transplantacioni program moraju da teže da sadašnjih 90 do 100 transplantiranih bubrega, što je blizu 15 na milion stanovnika, od kojih je dobar deo transplantacija od živih i nesrodnih donora, povećamo na barem 300 transplantacija bubrega godišnje, jer svake godine imamo po 800 pacijenata sa terminalnom bubrežnom slabošću koji počinju program dijalize. Na ovaj način naši građani bi imali priliku i šansu da posle najduže tri godine lečenja nekom od hroničnih dijaliza budu transplantirani u našoj zemlji. To je od neprocenjivog značaja imajući u vidu da pacijenti koji se duže godina nalaze na programu dijalize i nisu optimalni primaoci i da već posle tog perioda dolazi do ozbiljnih promena na srcu i krvnim sudovima. Naša intencija i želja biće perspektivna da se povećanjem broj donora, donorskih bolnica i transplantacionih centara, poveća broj transplantacija i da se većina naših pacijenta, u prve tri godine od započinjanja dijalize, transplantira u svojoj zemlji.

Na ovaj način uradili bi mnogo na popravljanju kvaliteta života pacijenata, produženju njihovih života. Kod mladih ljudi na psihosocijalnoj radnoj rehabilitaciji, i ono što je veoma bitno, omogućili bi tim mladim ljudima šansu da formiraju svoju porodicu. Razvoj transplantacije organa sa sobom nosi i ogromne materijalne uštede u smislu izdvajanja za pojedine programe hroničnog lečenja terminalnih slabosti organa. Tako da sve što se uloži u program transplantacije mnogostruko će se vratiti kroz godišnje troškove na programe različitih dijaliza i lečenje hronično obolelih pacijenata.

* Da li dovoljno glasno govorimo o zaveštanju organa?

– Sama ideja o zaveštanju organa i njena promocija sprovode se kontinuirano i obnavljaju u našoj zemlji, sa željom da ta ideja zaživi kod naših ljudi u smislu oformljenja jednog programa koji će nam omogućiti da u svakom trenutku svi možemo biti potencijalni davaoci i potencijalni primaoci. Izmene sadašnjeg zakona u smislu pretpostavljene saglasnosti trebalo bi, da uz kompletno podizanje transplantacionog programa, naprave definitivni pomak u povećanju broja donora i broja transplantiranih organa. Naravno, da samo puna implementacija zakona, uz značajno budžetiranje sredstava (povećanje broja transplantacionih centara, povećanje broja edukovanih lekara) može da omogući da se sadašnji program, koji ni izbliza nije adekvatan i ne odgovara potrebama stanovništva u ovoj zemlji, podigne na nivo srednje razvijenih evropskih zemalja.

* Koliko u Srbiji ima potpisanih donorskih kartica i kako da se motivišu ljudi da ih potpisuju?

– U Srbiji trenutno ima oko 150.000 potpisanih kartica. Donošenjem novog zakona preći ćemo sa informisanog pristanka i dodele donorskih kartica na pretpostavljenu saglasnost. To znači da ćemo svi biti potencijalni donori. U slučaju da građani ne žele da budu donori, izjasniće se kao osobe koje su nedavaoci i ući će u registar nedavaoca. Kada je u pitanju motivacija stanovništva da daju saglasnost za program eventualne transplantacije organa i tkiva, jako je bitno da se nastavi sa nacionalnom kampanjom, da se motivišu građani kako bi razumeli da bez razvijenog programa transplantacione medicine nećemo biti u mogućnosti da im u našoj zemlji omogućimo sva njihova prava iz okvira zdravstvene zaštite i osiguranja vezanih za transplantaciju organa, ćelija i tkiva.

Jedan donor može da spasi pet do osam ljudskih života, da ih značajno produži i učini kvalitetnijim. Veoma je bitno da broj donora može da se poveća povećanjem aktivnih donorskih bolnica, da naši anesteziolozi, intenzivisti vode računa o osobama sa zdravstvenim problemima koji mogu dovesti do definitivnog oštećenja moždanih funkcija i prestanka moždane cirkulacije i da se kod svih takvih potencijalnih donora uradi adekvatna dijagnostika moždane smrti, obavi razgovor sa porodicom i nakon dobijanja saglasnosti krene u proces eksplantacije i transplantacije organa.

* LJudi su dosta nepoverljivi kada je u pitanju potpisivanje donorskih kartica i u opticaju su mnogobrojne „teorije zavere“ o transplantaciji organa. Kako da se razbiju te predrasude?

– Sve zablude mogu da se prevaziđu dobrom zakonskom regulativom, uključujući i novi zakon koji bi uskoro trebalo da bude donesen i, naravno, kontinuiranom kampanjom, edukacijom i motivacijom stanovništva. To na kraju treba da rezultira povećanjem broja potencijalnih donora transplantacije organa. Sve predrasude koje postoje kod našeg stanovništva moraju da se prevazilaze. Jako je bitna pomoć verskih organizacija radi otklanjanja zabluda kod stanovništva o programu donacije i transplantacije organa, ćelija i tkiva.

* Koliko mediji mogu da doprinesu da transplantacija organa zaživi?

– Pomoć medija je dragocena. Apelujemo da se kampanja o značaju davalaštva i transplantacije organa, ćelija i tkiva u Srbiji kontinuirano sprovodi kako bi se stanovništvo što više motivisalo i edukovalo i prihvatilo ovaj način lečenja, koji je po svojim rezultatima u pogledu dužine i kvaliteta preživljavanja, a i ekonomskih ušteda, neuporediv sa trenutnim metodama lečenja kao što su kod bubrežnih bolesnika hemodijaliza ili peritoneumska dijaliza.