U deda-Borinoj priči nema sumnje, uprkos tome što se zaista radi o reprodukciji Da Vinčijevog prikaza poslednje večere. Ali u ovom selu u kome se veruje u Tita, mit o žrtvi cara Lazara preuzeo je Hristovo mesto. Poslednja Hristova večera postala je Lazareva tajna večera. Juda se pretvorio u Vuka Brankovića, a apostoli u srpske vojnike.

U deda-Borinoj priči nema sumnje, uprkos tome što se zaista radi o reprodukciji Da Vinčijevog prikaza poslednje večere. Ali u ovom selu u kome se veruje u Tita, mit o žrtvi cara Lazara preuzeo je Hristovo mesto. Poslednja Hristova večera postala je Lazareva tajna večera. Juda se pretvorio u Vuka Brankovića, a apostoli u srpske vojnike.
U spavaćoj sobi nalazi se i druga slika koja mi je privukla pažnju. Na ligeštulu u baroknom salonu leži polunaga dama. Iza nje lepršaju zavese pored velikog prozora koji gleda ka plaži s palmama. Oko nje lebde male debele gole bebe. „Verica ju je okačila. Toliko je volela decu“, kaže deda Bora i izađe iz sobe. Borislav i Verica su se uzeli kad im je bilo po sedamnaest godina. Njihovi roditelji su ugovorili taj brak još dok su njih dvoje bili deca. I bi tako, iako Veričini roditelji nisu doživeli ćerkinu udaju. Ubili su ih bugarski fašisti kad je Verica imala dvanaest godina. Videla je kako su ih streljali u dvorištu porodične kuće 1942. optuživši ih da su pomagali partizanima. „U Verici beše nečeg posebnog. Ne znam čega, ali za mene je oduvek bila drukčija od drugih devojaka. Sve vreme sam znao da ćemo se uzeti“.
Deda Bora s mukom seda za sto u dnevnoj sobi.
„Prvih četvoro smo izgubili“, izgovara polako i stiska pesnice toliko da mu zglobovi pobele. „Nijedan lekar nije mogao da shvati zašto su umirala pre navršene četvrte godine“. Verica je mislila da je na nju bačena kletva, i probala je sve bapske savete. Kad se peto dete rodilo jednog hladnog decembarskog dana 1956. dobro ga je umotala, ostavila zavežljaj na putu i čekala iza žbunja. Posle izvesnog vremena naišao je čovek, pronašao dete i odneo ga kući. Verica ga je sledila. Nije se pokazala sve dok nam sina nije uneo u kuću. Prema narodnom verovanju, kletva se prekida ako drugi odnese dete svojoj kući. Dečak je odrastao i dobio ime Najden, što znači „nađen“. Ostao je jedino dete u kući, a danas je ljudina od preko sto kila, pukovnik je u jugoslovenskoj vojsci. „Tek kad smo bili sigurni da će preživeti, odahnuli smo i opet počeli da živimo“, kaže deda Bora. „Tad se već navršila sedma godina otkako nam je prvo novorođenče umrlo“.
Verica je čitavog života verovala da je čovek na putu spasio Najdena. Deda Bora nije tako siguran. „Verujem samo u ono što vidim“, kaže. „Zato ni u Boga ne verujem“. Prošle su tri godine otkako je Verica umrla. Dugo je imala bolove ali se nije žalila. Kad je konačno otišla kod lekara, bilo je prekasno. Borisavljeve oči zasuze svaki put kad govori o njoj. „Da nema stoke, bio bih baš usamljen. Ovako razgovaram sa životinjama, i one mi odgovaraju. Uostalom, imam i komšije, iako odlaze jedan po jedan, što u grob, što u stanove u gradu. Ne volim da jedem sam, a za kafu uvek imam društvo. Kafa bez društva nije kafa“.
Borisav Vojnović je ušao u sedamdesetu godinu. Čitav život je proveo u selu Stanjinac, među planinama na granici s Bugarskom. Selo se sastoji od tri zaseoka, međusobno udaljena nekoliko kilometara, sve u svemu nekih stotinak gazdinstava. Pejzaž je idiličan, s ravnicama i uzvišenjima i pogledom na duboku, plodnu dolinu. Kraj puta rastu ljubičice, a stabla kajsije imaju velike, rozikaste cvetove. Višnja je u punom cvatu. Ali idila je samo privid. Stanjinac je selo koje odumire. Veliki deo obradivih površina je zapušten, a čokoti se suše jer nema ko da ih održava. Na njivama se još može videti oranje plugom koji vuče konj. To je težak posao na glinovitom zemljištu. Većina seljaka ima preko šezdeset godina. Svakog jutra mogu se videti pogrbljene starine na putu ka njivi, s motikom u ruci. Isprave se jedino kad se pozdravljaju. „Zemlja ih vuče k sebi“, objašnjava deda Bora pogrbljena leđa. „Hoće da se vratimo u nju“. Najmlađi čovek u selu ima četrdeset godina i deluje mladoliko. „Za njega je prekasno. Već se pretvorio u starca“, kaže deda Bora.
Jedino dete u selu je dete seoskog trgovca. Šezdesetih godina prošlog veka na stotine mališana trčkaralo je po dvorištima i njivama. Kad sam ga pitala koliko Stanjinac ima žitelja, deda Bora poče da nabraja: Smilja, Violeta, Milica, Bina, ja, Branka, Tihomir, Mira – to je osam, još jedan Tihomir, Nadica, Perica, Bogdana, Mara Bora i Nikola…
Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari